Postoje porazi koji se dogode na bojnom polju i postoje oni mnogo opasniji. Oni se ne mjere izgubljenim teritorijama niti brojem poginulih. Takvi porazi nastaju tiho, u institucijama koje su osnovane da štite zakon, a završavaju u arhivama prepunim neriješenih predmeta. Njihove posljedice nisu vidljive odmah, ali su dugoročnije od svake vojne pobjede ili poraza. Bosna i Hercegovina upravo takav poraz doživljava već više od dvije decenije – poraz pravde.

Bosna i Hercegovina je rat dobila međunarodnim priznanjem, odbranom i historijskim presudama Haškog tribunala. Ali bitku za pravdu, onu koja se trebala završiti pred domaćim sudovima, počela je gubiti onog trenutka kada su predmeti iz Haga stigli u Sarajevo. Ono što je trebalo biti nastavak međunarodne pravde pretvorilo se u priču o izgubljenim prioritetima, administrativnim preprekama pa do klasične priče o političkim uticajima i blokadama negatora i velikodržavnih revizionista u progonu zločinaca. Pa sve do gubljena povjerenja žrtava u institucije koje su trebale govoriti u njihovo ime, piše Murat Tahirović za Preporod.

Za svega jedanaest godina, koliko je Tribunal podizao optužnice, procesuirani su gotovo svi najvažniji politički i vojni lideri odgovornih struktura.

Tokom sudskih procesa u Hagu optuženi su i osuđeni vodeći politički i vojni lideri paradržavnih tvorevina – tzv. Srpske republike u BiH i tzv. Herceg-Bosne.

Presuđen je međunarodni oružani sukob, odnosno udruženi zločinački poduhvat u kojem su politička i vojna rukovodstva Srbije i Hrvatske sudjelovala na tlu Bosne i Hercegovine. Kada se pogleda period u kojem je to urađeno, izgleda skoro nezamislivo da je takav podvig bio moguć.

Ali, bio je.

Rezolucijama Vijeća Sigurnosti UN (1503 od 28. augusta 2003 i 1534 od 26. marta 2004 godine), stvorene su pretostavke za formiranje tužilaštva i suda BiH ( jer je haškom tužilaštvu i sudu naloženo da se fokusira na suđenja najvišim političkim i vojnim liderima) sa ciljem rada na predmetima koje je Haški tribunal dostavio nakon što je njegov mandat za podizanje optužnica istekao. Na samim počecima, Tužilaštvo BiH je doista i radilo na tim predmetima, ali nakon nekoliko godina došlo je do nagle promjene kursa. Još tokom rada Tribunala započeo je proces prenosa predmeta domaćem pravosuđu. U okviru takozvanih „Pravila puta“ i kasnijih analiza, međunarodni tužioci pregledali su stotine predmeta i procijenili dokazni materijal protiv više stotina osumnjičenih.

Posebnu pažnju izazvala je takozvana Haška "A lista" – skup predmeta za koje je ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji opravdavaju pokretanje krivičnih postupaka protiv približno 850 osoba osumnjičenih za ratne zločine.

Gubitak fokusa

Protjerivanje stranaca i statistička prevara

Izradom prve Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina 2008. godine, postalo je vidljivo da pravosuđe BiH ide u pogrešnom smjeru. Nastavak rada na predmetima iz Haškog tribunala prestao je biti prioritet. Umjesto toga, primat dobijaju predmeti i optužnice koji pristižu iz Beograda, pa djelimično i iz Zagreba. Fokus na Haškoj „A listi“ se potpuno gubi, dokumentacija se politički i administrativno sklanja, pa danas niko u javnosti i ne zna gdje se ti predmeti, ili većina njih, uopšte nalaze. Predmeti na kojima Tužilaštvo BiH zapravo radi pali su daleko ispod normi koje je uspostavila sama Strategija.

Statistika umjesto pravde

Pravosuđe se ne urušava uvijek spektakularno. Ponekad se urušava gotovo neprimjetno – promjenom prioriteta.

Umjesto da se nastavi rad na predmetima koji su predstavljali okosnicu haških istraga, domaće pravosuđe počelo je proizvoditi jedan novi narativ: uspjeh će se mjeriti brojem riješenih predmeta, a ne njihovim značajem.

Na prvi pogled, takav pristup djelovao je razumno. Javnosti su predstavljani podaci o desetinama podignutih optužnica i stotinama okončanih predmeta. Iz godine u godinu objavljivane su statistike koje su stvarale utisak intenzivnog rada.

Ali statistika i pravda nisu isto.

Ako jedan predmet obuhvata sistematsko etničko čišćenje čitave regije, komandnu odgovornost više vojnih i političkih struktura i stotine ubijenih civila, njegovo razbijanje na deset ili dvadeset manjih predmeta može povećati broj optužnica. Ono, međutim, istovremeno uništava mogućnost dokazivanja organizovanog karaktera zločina.

Upravo se to počelo događati u Bosni i Hercegovini.

Umjesto da se pred sudovima dokazuju cjeloviti zločinački sistemi, počeli su se procesuirati izolovani događaji i pojedinačni izvršioci. Nestajao je kontekst. Nestajala je komandna odgovornost. Nestajala je slika o tome kako su zločini planirani, koordinirani i provođeni.

Na kraju je ostala samo statistika.

A statistika nikada nije bila cilj Haškog tribunala.

Nedugo nakon toga 2012 godine pod političkim pritiscima, iz institucija se protjeruju strani tužioci, a kasnije i sudije. Domaće tužilaštvo preko noći prestaje biti institucija za procesuiranje najodgovornijih i transformiše se u pogonsko gorivo za historijski revizionizam.

Sindrom rotacije tužilaca: Administrativno ubistvo predmeta

Posljednjih godina svjedočimo vjerovatno i konačnom udarcu pravdi, skrojenom u samim kabinetima Tužilaštva BiH. Već duže vrijeme žrtve se suočavaju sa scenarijem u kojem godinama sarađuju sa jednim tužiocem i kada predmet konačno krene ka podizanju optužnice, dešava se naprasna promjena. Predmet se oduzima i dodjeljuje drugom tužiocu. Da bi taj novi tužilac uopšte mogao potpisati optužnicu, on se mora ispočetka upoznati sa hiljadama stranica dokumenata, što zahtijeva ogroman period – nekada i više od godinu dana ako se radi o složenom predmetu. A u nadležnosti državnog tužilaštva morali bi biti isključivo takvi, najsloženiji predmeti. Stanje je danas takvo da se u većini predmeta koji se odnose na masovne zločine spisi permanentno prebacuju sa jednog tužioca na drugog.

Školski primjer ovog apsurda je predmet „Vranica“ (ubistvo komande Četvrtog korpusa Armije RBiH u Mostaru). Ovaj istorijski važan slučaj nedavno je dodijeljen čak petom tužiocu po redu. Prema izjavi samog tužioca, trebat će mu skoro godina dana samo da se upozna sa predmetom kako bi uopšte mogao dati mišljenje o njemu.

Ova administrativna vrteška ima jasan i monstruozan cilj: kupovinu vremena dok ne nastupi biološki nestanak preostalih svjedoka, ali i samih počinitelja. Kada svjedoci umru, predmeti se zatvaraju, a istina ostaje bez sudske presude.

Regionalni zid sramote: Sigurne kuće za bjegunce

Na ovu unutrašnju sabotažu nadovezuje se i spoljni, nepremostivi zid nepravde – problem bjegunaca od pravde koji su spas i utočište pronašli u susjednim zemljama. Koristeći institute dvojnog državljanstva, na desetine optuženih i osumnjičenih za najteže ratne zločine, uključujući genocid, nesmetano žive u Srbiji i Hrvatskoj.

Beograd i Zagreb su postali sigurne kuće za ratne zločince. Čak i u rijetkim trenucima kada Tužilaštvo BiH, uprkos svim unutrašnjim opstrukcijama, uspije podići optužnicu protiv visokorangiranih oficira ili političkih zvaničnika, ti procesi ostaju mrtvo slovo na papiru.

Protokoli o saradnji između tužilaštava pretvoreni su u farsu: dokazi poslati u Srbiju i Hrvatsku se minimiziraju, suđenja se preuzimaju samo formalno kako bi se izrekle sramotno niske kazne, ili se procesi potpuno blokiraju pod izgovorom „zaštite nacionalnih interesa“. Domaće pravosuđe nemoćno posmatra kako se izvršioci masovnih zločina šetaju beogradskim i zagrebačkim ulicama, dok tamošnji državni aparati od njih prave heroje i medijske zvijezde.

Trijumf politike nad pravdom.

Beznađe u kojem se danas nalaze svi oni koji su očekivali da će pravda pred domaćim sudovima biti pravednija, brža i osjetljivija od one koju su dosuđivale hladne međunarodne sudije, nažalost je potpuno i zaokruženo.

Domaće pravosuđe je odustalo od istorijske misije koja mu je povjerena. Ono nije zakazalo zbog nedostatka kapaciteta ili novca, već zbog svjesnog, sistemskog pristajanja na političku korupciju i diktat. Umjesto da završi posao koji je Haški tribunal započeo i spusti pravdu na lokalni nivo, ono je kroz cjepkanje predmeta, gubljenje Haške „A liste“, sklanjanje bjegunaca i beskonačne rotacije tužilaca uradilo upravo suprotno – obesmislilo je i ono što je u Hagu presuđeno. Krajnji bilans ovog procesa je poražavajući. Umjesto pravne katarze, dobili smo institucionalizirani revizionizam u kojem se žrtve iscrpljuju birokratskim procedurama do biološkog nestanka. Pravda u Bosni i Hercegovini nije dočekala svoj trijumf; ona je tiho sahranjena u ladicama Tužilaštva BiH, ostavljajući preživjele u mraku nepravde, dok kreatori i izvršioci zločina uživaju u plodovima svojih nedjela, zaštićeni granicama susjednih država i nemarom domaćih tužilaca.

Pravda ne umire odjednom

Često se govori da je pravda spora.

To nije sasvim tačno.

Pravda ponekad uopće ne kasni.

Ona jednostavno prestane biti prioritet.

Ne nestaje jednog dana.

Ne donosi se odluka kojom se ukida.

Ne objavi se saopćenje da je završena.

Ona polako nestaje iz dnevnih redova.

Iz planova rada.

Iz budžetskih prioriteta.

Na kraju nestane i iz kolektivnog sjećanja.

Upravo je to najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu.Jer država koja prestane procesuirati najteže ratne zločine ne gubi samo sudske predmete.Gubi moralni autoritet da od budućih generacija traži poštovanje zakona.

Da li postoje društva koja proizvode zaborav?

Bosna i Hercegovina danas proizvodi nešto opasnije – institucionalni zaborav.

Haški tribunal zatvorio je svoja vrata 2017. godine. Mnogo prije toga, u Bosni i Hercegovini počela su se zatvarati vrata nade da će domaće pravosuđe dovršiti posao koji je međunarodna pravda započela. Danas više nije pitanje hoće li svi zločini biti kažnjeni. Pitanje je hoće li buduće generacije uopće vjerovati da je ova država pokušala.