Najava ministra pravde Srbije Nenada Vujića da će Ratko Mladić biti sahranjen uz državne i vojne počasti otvorila je raspravu o tome kako društva postupaju s posmrtnim ostacima pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Historija poznaje i sasvim drugačiji pristup – nakon Nürnberškog procesa Saveznici su namjerno spriječili nastanak grobova vodećih nacista, piše Express.

Nenad Vujić, ministar pravde Srbije, izjavio je 28. augusta da će Ratko Mladić dobiti "sve vojne i državne počasti koje mu pripadaju".

Vujić je naveo da će odluku o mjestu sahrane donijeti porodica, dok će država poštovati protokol koji, prema njegovom tumačenju, proizlazi iz Mladićevog generalskog čina.

Ratko Mladić preminuo je 27. augusta 2026. u pritvoru Ujedinjenih naroda u Haagu, gdje je služio doživotnu kaznu.

Pravosnažno je osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući kampanju terora tokom opsade Sarajeva.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije u svojoj izjavi izričito spomenuo vojne ili državne počasti. Rekao je da će Srbija pomoći ako porodica odluči da Mladić bude sahranjen u Srbiji.

Vujićeva najava zato predstavlja konkretniji stav člana Vlade Srbije o protokolu sahrane.

Grobovi koji su postali problem

Pitanje groba pravosnažno osuđenog ratnog zločinca nije samo pitanje porodičnog pijeteta.

U nekoliko evropskih slučajeva vlasti su strahovale da bi obilježeno grobno mjesto moglo postati mjesto okupljanja ekstremista i glorifikacije počinioca.

Poznat primjer je Rudolf Hess, nekadašnji zamjenik Adolfa Hitlera.

Njegov grob u njemačkom gradu Wunsiedelu godinama je privlačio neonacističke skupove.

Uz saglasnost nasljednika, Hessovi posmrtni ostaci su 2011. ekshumirani i kremirani, a pepeo je potom trebao biti prosut u moru. Cilj je bio ukloniti mjesto koje je postalo okupljalište neonacista.

Sličan problem nastao je nakon smrti bivšeg SS oficira Ericha Priebkea 2013. godine.

Priebke je bio osuđen zbog svoje uloge u masakru 335 civila u Ardeatinskim pećinama kod Rima 1944.

Njegova planirana sahrana u Albano Laziale izazvala je sukobe između antifašističkih demonstranata i neonacističkih simpatizera, nakon čega je ceremonija prekinuta.

Italijanske vlasti potom su njegovo tijelo premjestile u vojni objekt.

Kasnije je njegov advokat saopćio da je postignut dogovor da Priebke bude sahranjen na tajnoj lokaciji u Italiji, upravo kako grob ne bi postao javno mjesto okupljanja njegovih pristalica.

Takvi slučajevi pokazuju da način sahrane osuđenih ratnih zločinaca može imati političke i sigurnosne posljedice dugo nakon njihove smrti.

Nürnberg je imao drugačije rješenje

Najpoznatiji historijski primjer potiče iz Nürnberškog procesa nakon Drugog svjetskog rata.

Međunarodni vojni tribunal je 1. oktobra 1946. osudio 19 visokih funkcionera nacističkog režima, dok je njih 12 dobilo smrtnu kaznu.

Martin Bormann bio je osuđen u odsustvu, dok je Hermann Göring izvršio samoubistvo cijanidom neposredno prije planiranog pogubljenja.

Preostalih deset osuđenika pogubljeno je vješanjem 16. oktobra 1946. godine.

Među njima su bili Joachim von Ribbentrop, Wilhelm Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Fritz Sauckel, Alfred Jodl i Arthur Seyss-Inquart.

Saveznici nisu željeli da njihova tijela završe u obilježenim grobovima.

Prema podacima američkog Memorijalnog muzeja holokausta, tijela desetorice pogubljenih nacističkih funkcionera kremirana su u Dachauu, a njihov pepeo prosut je u rijeku Isar.

Isti postupak primijenjen je i na tijelo Hermanna Göringa, koji je izbjegao vješanje tako što je nekoliko sati prije izvršenja kazne progutao cijanid.

Time nije izbjegao odluku Saveznika da mu ne ostane obilježeno mjesto ukopa.

Za razliku od fizičkih ostataka, dokumentacija o nacističkim zločinima nije skrivana.

Nürnberški proces upravo je stvorio jedan od najopsežnijih javnih arhiva o agresivnom ratu, Holokaustu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti.

Međunarodni vojni tribunal osudio je vodeće funkcionere na osnovu ogromne količine dokumenata koje su velikim dijelom proizvele same nacističke institucije.

Drugim riječima, cilj uklanjanja posmrtnih ostataka nije bio uklanjanje njihove odgovornosti iz historije.

Naprotiv, historijski zapis ostao je sačuvan, dok se pokušalo spriječiti da fizički grob postane mjesto političke rehabilitacije i okupljanja simpatizera.

U tom kontekstu najava ministra Vujića o najvišim državnim i vojnim počastima Ratku Mladiću predstavlja bitno drugačiji pristup.

Poređenje Mladićeve sahrane s postupanjem Saveznika prema nacističkim funkcionerima predstavlja historijsku i političku analogiju autora, a ne pravno pravilo prema kojem se sa svakim osuđenim ratnim zločincem mora postupiti na isti način.

Ipak, evropski primjeri Hessa i Priebkea pokazuju da strah od pretvaranja groba u mjesto glorifikacije nije samo teorijski.

Mladić je i nakon pravosnažne presude imao pristalice koje su ga javno predstavljale kao heroja, a takva okupljanja zabilježena su i nakon njegove smrti.

Zato će način njegove sahrane imati značenje koje prevazilazi privatnu odluku porodice – posebno ako se ostvari najava člana Vlade Srbije da pravosnažno osuđeni počinilac genocida bude ispraćen uz najviše vojne i državne počasti.

Izvor: Express / RTS / Tanjug / ANSA / United States Holocaust Memorial Museum / Reuters