Dok predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini formalno još nije ni počela, političari su već zauzeli svoje rovove. Kao i mnogo puta do sada, prve teme nisu ekonomija, obrazovanje, zdravstveni sistem, ekologija ili zašto stoji naš evropski put. Ponovo se počelo od identiteta, od pitanja ko je ko, ko predstavlja koga, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.

Ovaj put se otišlo i korak dalje, razmatra se ko uopće smije biti kandidat na izborima.

Kandidatura dr. Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda posljednjih mjeseci postala je mnogo više od obične predizborne nominacije. Ona je otvorila pitanje koje se tiče samih temelja demokratskog procesa u Bosni i Hercegovini. Politički protivnici S. Kovačevića nisu kritikovali njegove političke ideje, nego su postavili mnogo radikalnije pitanje: Da li on uopće smije biti kandidat?

Godinama se u političkom prostoru Bosne i Hercegovine ponavlja sintagma o tzv. „legitimnom predstavljanju“. Ona je postala gotovo obavezni dio političkog rječnika HDZ-a BiH i stranaka koje dijele sličan pogled na ustavni sistem Bosne i Hercegovine. Prema njima, nije dovoljno da kandidat ispuni zakonske uslove i dobije najveći broj glasova. Kandidat mora biti i „legitiman“, odnosno „autentičan“. A ko odlučuje šta znači autentičan i ko izdaje potvrdu da je neko dovoljno Hrvat? Kovačević je, doduše, bio dovoljno Hrvat kada je R. Hrvatska rušila prvostepenu presudu u njegovom slučaju pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP). Presudu koja bi, nakon izvršenja, demokratizirala izborni proces i državu pomjerila bliže članstvu u EU. Hrvatska je tada nastojala da uvjeri ESLJP da bosanski Hrvati nisu diskriminisani i da im nije ugroženo aktivno biračko pravo.

Kako se određuje granica između Hrvata koji smije biti kandidat i onog koji je, prema mišljenju političkih stranaka, nepodoban? Konačno, da li je sam građanin vlasnik nekog od svojih identiteta, ili je to neka politička partija?

U političkim izjavama predstavnika HDZ-a BiH Kovačević je posmatran upravo kroz tu prizmu. Politika koju zastupa Kovačević - država građana jednakih prava, predstavlja se kao vrhunska prijetnja!? Zato se i prije razgovora o njegovom programu, počinje raspravljati o njegovom identitetu. Prije nego što ga birači odbiju ili podrže. U demokratiji politička stranka može osporavati nečiju politiku, ali ne može postati matični ured za izdavanje potvrda o nekom od identiteta. Građanin tada više nema pravo na identitet, dok za njega ne dobije političku dozvolu!

Nakon političkog osporavanja uslijedio je pokušaj da se kandidatura zaustavi institucionalno. HSP BiH je od Centralne izborne komisije (CIK) BiH zatražio da odbije kandidaturu S. Kovačevića. Kada je CIK kandidaturu ovjerio, uslijedila je žalba Sudu BiH, koji je žalbu također odbio. Argumentacija o „legitimnom predstavljanju“ kao formalnom uslovu kandidature nije prihvaćena od Suda BiH. U obrazloženju je navedeno da taj princip nije propisan kao izborni kriterij u Ustavu BiH niti Izbornom zakonu.

Političke stranke imaju pravo koristiti sva pravna sredstva koja im zakon stavlja na raspolaganje. To nije sporno, ali politički smisao cijelog procesa jeste. Ovdje se nije vodila borba samo protiv Kovačevićeve politike, nego da se on ukloni prije nego što birači uopće dobiju priliku da se o njoj izjasne.  

Kovačevićev protivkandidat Z. Lučić je poručio da bi CIK Kovačevića trebao „brisati“ kao kandidata, te da bi njegova kandidatura bila odbačena, kada bi Bosna i Hercegovina imala „imalo pravne države ili barem želje za pravdom“. Prema ovom paradoksalnom stavu, pravna država se više ne definira kao država u kojoj institucije primjenjuju zakon, nego postaje pravna ako politički protivnik bude eliminisan prije glasanja. Institucije države su uradile upravo ono što pravna država treba da radi: provjerile su kandidaturu i nisu pronašle zakonski osnov da Kovačeviću zabrane učešće na izborima.

Slaven Kovačević možda neće pobijediti na izborima. Možda birači jednostavno neće prihvatiti njegovu politiku. Tako demokratija funkcioniše. Ali postoji ogromna razlika između toga da birači kažu: „Ne želimo S. Kovačevića“ i toga da političke stranke kažu: „Vi uopće nemate pravo birati S. Kovačevića.“ Tu se nalazi suština političke bitke oko ove kandidature. Nije riječ samo o jednom čovjeku, nego o dvije potpuno različite vizije budućnosti BiH. U prvoj, demokratskoj, svaki građanin koji ispunjava zakonske uslove ima se pravo kandidovati. U drugoj, kandidat mora prvo dobiti politički certifikat da je dovoljno autentičan predstavnik određenog naroda.  

A onda je cijela priča otišla korak dalje. U političku polemiku uvedeno je i pitanje krštenja S. Kovačevića! I. Cvitanović je izjavio da Kovačević „nije ni kršten“, pa je i ta činjenica postala novi argument u raspravi. Od pokušaja političke diskreditacije, pozivanja na tzv. „legitimno predstavljanje“ i pravnog pokušaja zabrane kandidature, došlo se i do krštenja. Šta je sljedeće? Da li će političke stranke provjeravati crkvene knjige? Da li će se predizborna kampanja pretvoriti u takmičenje ko ima „ispravniji“ vjerski identitet?

Bosna i Hercegovina nema izborni zakon koji propisuje krštenje kao uslov za kandidaturu. Politička prava građana ne mogu zavisiti od toga da li je neko obavio određeni vjerski obred.

Pravna valjanost kandidature ne smije se proširivati na nečiju političku, a pogotovo ne na vjersku podobnost. Pravna država postoji upravo onda kada i politički nepoželjan kandidat ima ista prava kao i svi drugi kandidati. Međutim, od januara do danas vidi se kontinuitet: politička diskvalifikacija - etnička diskvalifikacija - pravna eliminacija - religijska diskvalifikacija.

Politika S. Kovačevića može biti kritikovana, njegove ideje mogu biti osporavane. Ali nijedna politička stranka nema pravo unaprijed odlučiti da građanin koji ispunjava zakonske uslove ne smije biti kandidat, prije svojevrsnog političkog 'krštenja'.

Stoga je ova kandidatura testiranje granice između demokratije i političke kontrole. Između prava građanina da bude biran i prava političkih elita da određuju ko smije biti kandidat. Jer, demokratija počinje upravo tamo gdje se politički protivnik ima pravo kandidovati. Bosni i Hercegovini danas treba više demokratije, a ne više dozvola i identitetskih kriterija.