Kao i svaka samoljubljiva persona, jednom kad je narod provalio sve njegove podvale i laži, kada je ostao bez municije, bez ijednog ćorka da ga ispali prema  masi koja, opet s druge strane, priželjkuje da njega ispali u svemir, u svoj toj nemoći i Aleksandar Vučić, kao i svaka druga propala starleta, odlučio se za podkast. Malo po malo iznosit će po par što svojih što tuđih prljavih gaća i istresati ih u eter u zamjenu za lajkove i monetizaciju na društvenim mrežama. Sirotinjo i Bogu si teška, piše Stav.ba.

Odlučio čovjek stražnjicu premjestiti u neki ušuškani studio, namjestiti prigušena svjetla, da se manje vide godine političke Sodome i Gomore na njegovom licu, nabacio osmijeh neshvaćenog intelektualca i naumio da nam priča o "ljudskim pričama". O vjeri, sportu i historiji. O svemu, samo ne o onome od čega nam utroba krvari već decenijama. Aleksandar Vučić, vječiti ministar i doživotni predsjednik svega i svačega, pokrenuo podkast. "PodkAVst", pazi molim te kreativnosti. Seansa samopomoći za jednog čovjeka, koju će platiti onaj isti narod koji broji mrtve pod truhlim nadstrešnicama. Mogao ga je komotno krstiti imenom "100 za jednoga" ako me razumijete.

Prvo što mi prođe kroz glavu je "av av av av". Možda i pogledam do pola jednu epizodu, a onda pustim snimke glasanja pavijana na you tubeu čisto da razbistrim glavu i otjeram mučninu.

Jer, da vas podsjetim, pošto naš narod ima pamćenje zlatne ribice, a većini ono služi samo za ličnu mitologiju: ista ta usta koja bi danas da tepaju o "ljudskim sudbinama" su nam devedesetih, kao Miloševićevo pseto lajala agresorsku propagandu.

Nakon terenskog rada po Jevrejskom groblju iznad Sarajeva, prešao je na Pale. Da tamo, na "Kanalu S", bude propagandni novinar. Da polira imidž kasapina. Da Radovanu Karadžiću vodi vijesti na engleskom i, u pauzama, odigra koju partiju šaha s Ratkom Mladićem. Zamislite tu "ljudsku priču". Dok Mladićevi koljači pune masovne grobnice po Podrinju, on s njim povlači poteze po šahovskoj tabli. Koja figura je bio tada? Obični pijun. Namazan otrovom.

A onda, kao kruna svega, historijski govor. Juli 1995. Srebrenica je upravo pala. Krv se još nije osušila na zemlji. A on, sa skupštinske govornice u Beogradu, grmi: "Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana!" To nije bilo izvučeno iz konteksta. To je bio kontekst. To je bio on. To je njegova jedina istinska ljudska priča. Priča o mržnji.

 Dok su granate padale, a bosanski narod se krilo po podrumima, taj isti empatični, tada mladić, sad već starac, je sebi obezbijedio lijep kapital u Beogradu. Nije to bila "ljudska priča", već priča o lopovluku u momentu genocida nad jednim narodom. I da, sjećamo se i onog performansa iz 2007. godine, arogantnog mahanja plakatom. Lijepljenje imena kasapina Ratka Mladića preko imena Zorana Đinđića. To nije bio politički stav. To je bio civilizacijski sunovrat, demonstracija sile koja pljuje po svakoj žrtvi i svakoj ideji normalnosti.

Onda je radikalno šilo zamijenio naprednjačkom kesom. Ista meta, isto odstojanje, samo što se umjesto nacionalističkog urlanja prešlo na tiho, institucionalno čerupanje. Dok je svom narodu pričao bajke o zlatnom dobu, ispod žita je rasla najveća plantaža marihuane u Evropi. Jovanjica, poljoprivredno dobro za uzgoj organske tuge i državnog kriminala. Kad je to puklo, nacrtana je meta na leđima svakome ko je postavio pitanje, a brata Andreja su branili kao da je templarski vitez, a ne akter u najprljavijoj aferi. Pa Krušik, gdje je tatica ministra policije postao trgovac oružjem za siću, izvlačeći pare iz državne firme dok su radnici gledali kako sve propada. Telekom? E tu se pokazao, nema šta. Državna firma pretvorena u batinu za gušenje slobodnih medija, kupujući sve što se kupiti može da bi se ugasio i posljednji tračak kritičke misli. I onda, kao šlag na g****, sjenka klana Veljka Belivuka, čiji su monstrumi sa stadiona obezbjeđivali njegove skupove. Hoćeš sport? Evo ti sporta.

A da je niže mogao- mogao je. Takvi kao on uvjek mogu i niže i jadnije.  Sistem je počeo da se urušava iznutra. Počela je paranoja o prisluškivanju, o državnim udarima koje je sam sebi crtao da bi se riješio nepodobnih. Stvorio je digitalnu falangu od 14.000 botova, armiju beskičmenjaka plaćenu kosturima njegovog naroda, da uništava živote po društvenim mrežama i slavi vođu kao božanstvo. A onda su došle tragedije. Ona djeca u Ribnikaru i ona mladost u Mladenovcu. Umjesto tišine i odgovornosti, Srbija je dobila rijaliti, agresiju i optužbe na račun naroda koji je izašao na ulice da kaže "dosta". Totalna anestezija za bol sopstvene nacije. I na kraju, Novi Sad. Nadstrešnica smrti kao ultimativni simbol njegove vladavine: fasada lijepa, a unutra truhlež, korupcija i prezir prema ljudskom životu. Četrnaest mrtvih kao cijena sistema u kojem nema ni inspekcije, ni zakona, ni odgovornosti.

Aleksandar Vučić čovjek koji bi da vlada tuđim selom a po njegovom truhle nadstrešnice ubijaju narod.

I on bi sad da snima podkast. Priča nam ljudske priče. Koja arogancija. Koja uvreda za inteligenciju. Misliti da će nekoliko sati ležernog ćaskanja oprati decenije sijanja mržnje, pljačke, laži, zločina i saučesništva u propasti jednog društva, direktno mješanje u politiku naše domovine Bosne i Hercegovine. Otvorene pokušaje da je, kao i njegov predhodnik i idol Slobodan Miloševiće rasparča i zatre joj svaki trag.

Baš me interesuje hoće li u emotivnom naletu za minulim vremenima spomenuti i ono konobarisanje ratnim zločincima na Palama. Šetnje sa snajperom po Jevrejskom groblju, ratno huškačku politiku spram Bosne i Hercegovine.

Neće osim ako mu ne bude trebalo, a tada će reći sve što mu se bude htjelo, onako kako to njemu odgovara. Izgovorit će svakojake gadosti svojim razvaljenim žvaljama (od laži ili…).

Šta god da kaže mi ćemo čuti samo av av av, grrrrrrr.