U Bosni i Hercegovini karta nikada nije samo geografski pojam. Ona je ovdje uvijek i politička poruka, historijsko sjećanje, ratna trauma i pitanje vlasti. Zato nije čudno što je prijedlog nove teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, kojim bi se ukinuli entiteti i država organizirala kroz deset novih federalnih jedinica, izazvao burne reakcije. Autor prijedloga je G. Fehlinger, predsjednik Austrijskog komiteta za proširenje NATO-a, a motivacija za izradu prijedloga je ubrzanje euroatlanskih integracija, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.

Prije pitanja ko je nacrtao kartu i šta je njome želio poručiti krije se mnogo važnije pitanje: da li Bosni i Hercegovini treba federalizacija ili funkcionalna regionalizacija?

Zato je potrebno razlikovati pojmove federalizacija i regionalizacija. Federalizacija, prije svega, govori o tome kako se dijeli politička vlast između države i federalnih jedinica. Regionalizacija odgovara na sasvim drugo pitanje: kako organizirati prostor države da bude funkcionalniji, razvijeniji i bliži građanima? To znači da granice regija ne bi smjele biti rezultat političkog dogovora oko broja teritorijalnih jedinica, nego posljedica njihove funkcionalne povezanosti. Regionalizacija je poželjna, ona je funkcionalno-teritorijalni model, dok dalje slabljenje države kroz federalizaciju ne dolazi u obzir. U tom kontekstu je neprihvatljiv i termin 'savezne države' koji u svom prijedlogu koristi Fehlinger.

Bosni i Hercegovini ne treba deset novih političkih tvrđava

Na prvi pogled, prijedlog predstavlja veliki politički zaokret. Umjesto Rs i FBiH pojavljuju se Una-Sana, Krajina, Posavina, Drina, Soli, Centralna Bosna, Vrhbosna, Tropolje, Zapadna i Istočna Hercegovina. Dakle, u nazivima regija nema etniciteta, korišteni su geografski i historijski pojmovi. U tome se nalazi i najveća vrijednost ovog prijedloga. Bosna i Hercegovina bi, barem na simboličkom nivou, napravila iskorak od principa po kojem se teritorij povezuje s kolektivnim političkim pravima pojedinih naroda.

Umjesto pitanja čija je neka teritorija, otvara se mogućnost da teritorijalna organizacija bude zasnovana na regijama koje pripadaju svim građanima. To je važna promjena političke logike. Ali sama promjena imena nije dovoljna. Ako se umjesto dva entiteta uvodi deset „saveznih država“, svaka s vlastitim parlamentom, vladom, administracijom i političkim interesima, a možda i novim mehanizmima blokade, onda problem nije riješen. Samo su dvije velike političke teritorije podijeljene na deset manjih.

Gdje ljudi rade? Gdje se liječe? Gdje studiraju? Kuda putuju? Koji grad im je prirodni centar? S kim su ekonomski povezani? Kakve su saobraćajne, geografske i razvojne veze? Tek nakon odgovora na ta pitanja trebalo bi crtati kartu.

Sarajevo i prostor Vrhbosne, naprimjer, imaju jasnu funkcionalnu logiku. Sarajevo je politički, ekonomski, univerzitetski i kulturni centar širokog gravitacijskog područja. Tuzla i prostor Soli također predstavljaju prepoznatljivu urbanu i ekonomsku cjelinu. Bihać i Unsko-sanska Krajina imaju svoju geografsku i regionalnu logiku.

Ali, već kod nekih drugih predloženih jedinica pitanja postaju složenija. Šta je, na primjer, funkcionalni centar regije Drina? Višegrad, Foča, Goražde ili Zvornik? Kakve su njihove međusobne ekonomske veze? Da li ih povezuje jedinstven razvojni prostor ili ih na karti prije svega povezuje ime rijeke?

Slično pitanje može se postaviti i za podjelu Hercegovine na Zapadnu i Istočnu. Je li riječ o funkcionalnoj potrebi ili o političkoj konstrukciji? Zašto dvije regije, a ne jedna šira hercegovačka razvojna cjelina?

Moguće je postaviti i pitanje: zašto baš deset regija? Ako je deset optimalan broj, zato što ga potvrđuju demografski, ekonomski, geografski i infrastrukturni pokazatelji – odlično. Ali ako je broj deset unaprijed određen, a onda se prostor Bosne i Hercegovine prilagođava tom broju, onda je to i dalje političko crtanje karte. Prava regionalizacija morala bi ići obrnutim putem.

Prvo funkcija i razvoj, pa onda granica i administracija

Bosna i Hercegovina je već država s previše nivoa vlasti. Država, entiteti, kantoni, Distrikt Brčko, gradovi i općine čine sistem u kojem se odgovornost često gubi između institucija. Građani teško mogu objasniti ko je odgovoran za određeni problem, ali zato vrlo lako mogu nabrojati nekoliko institucija koje ga mogu prebaciti na nekoga drugog. Suština reforme zato ne bi trebala biti u tome da se napravi više vlasti, nego da se napravi manje, ali funkcionalnije vlasti.

Novo, optimalno uređenje trebalo bi imati tri nivoa: snažna država, funkcionalne regije i jaka lokalna samouprava. Ovaj koncept je prisutan u prijedlogu i treba ga podržati i dalje razrađivati.

Država bi morala biti nadležna za: odbranu, vanjsku politiku, sigurnost, granice, državljanstvo, pravosuđe, fiskalnu stabilnost, energetsku, stratešku infrastrukturu i evropske integracije. Regije bi trebale upravljati onim što je po svoj prirodi regionalno: ekonomskim razvojem, prostornim planiranjem, regionalnom infrastrukturom, turizmom, zaštitom okoliša, dijelom obrazovanja i zdravstva. Takva decentralizacija ne bi oslabila državu. Naprotiv, snažna država i jaka lokalna samouprava nisu u suprotnosti.

Bosni i Hercegovini nije potreban još jedan model u kojem će se građani pitati ko je dobio koji komad teritorije. Potreban joj je model u kojem će se pitati šta ta teritorija može ponuditi svojim građanima. Pitanje nije čija je regija, nego šta ćemo u toj regiji razvijati?

Zato ovaj prijedlog ne treba ni nekritički prihvatiti ni automatski odbaciti. Njegova najveća vrijednost može biti upravo u tome što ponovo otvara pitanje koje Bosna i Hercegovina već dugo izbjegava: kako bi trebala izgledati država nakon Dejtona? Dejton je zaustavio rat i zato pripada historiji mira. Ali, ustavni poredak koji je nastao da bi zaustavio rat ne mora zauvijek ostati, pogotovo u državi koja želi postati članica Evropske unije.

Ako se već razgovara o novoj karti Bosne i Hercegovine, onda se ne polazi od pitanja koliko će na njoj biti administrativnih jedinica. Treba početi od pitanja kakvu državu želimo izgraditi. A još više od nove karte treba i nova logika organiziranja države. A ta logika ne bi smjela počivati na teritoriji kao političkom plijenu, nego na teritoriji kao prostoru razvoja.

Jedna država, funkcionalne regije (a ne federalne jedinice), jaka lokalna samouprava. I nijedna teritorija koja pripada jednom narodu više nego drugom. To bi već bila reforma. Sve ostalo moglo bi biti samo novo crtanje starih problema.