“Ovo je od Zvekija”, govorio mi je bivši direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač dok je pokazivao ožiljak na svom licu.

Tu ga je, prilikom zarobljavanja u policijskoj stanici u Bosanskom Šamcu, nogom udario Zvezdan Jovanović Zveki, kasnijim generacijama poznat kao pripadnik Jedinice za specijalne operacije Srbije koji je ubio srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji je, kako se sudbina poigrala, rođen upravo u Bosanskom Šamcu.

TAČKA 24

Zveki je te 1992. godine bio strah i trepet u tom gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine. Od njega je samo veći strah u kosti unosio Slobodan Miljković Lugar. Njegova je jedinica učestvovala u privođenju većine nesrpskog stanovništva u Bosanskom Šamcu. Među privedenim je bio i bivši predsjednik SDA Sulejman Tihić. Ima jedna fotografija, kolege sa Slobodne Bosne su je objavile prije desetak godina, na kojoj se vide zarobljenici iz Bosanskog Šamca. Bivši predsjednik SDA Sulejman Tihić i bivši direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač pognute su glave, sa još trojicom sapatnika, iščekivali sudbinu koja je bila u rukama Lugara i Zvekija. Obojicu ih je u Bosanski Šamac poslala srbijanska Služba državne bezbjednosti – odnosno njeni šefovi Jovica Stanišić i Franko Simatović. Sam Lugar se pominje i u presudi sudskog vijeća Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) koje je ovu dvojicu šefova tajne službe Slobodana Miloševića osudilo na po 12 godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu. Visina kazne u ovom slučaju i nije toliko bitna koliko je bitno ono što piše u okviru tačke 24 sažetka ove presude.

“Raspravno vijeće uvjereno je da je barem od kolovoza 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat. Uobičajena zločinačka svrha ovog poduhvata bila je nasilno i trajno uklanjanje većine nesrba s gore spomenutih područja vršenjem zločina za koje se terete u optužnici. Ovu zajedničku zločinačku svrhu dijelilo je određeno visoko političko, vojno i policijsko vodstvo u Srbiji, u srpskim autonomnim regijama Krajine i Slavonije, Baranje i zapadnog Srema te u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku”, navedeno je u presudi.
Dakle, sudije su utvrdile postojanje udruženog zločinačkog poduhvata sa srbijanskim državnim vrhom na čelu. I to je najbitniji segment ove presude, bez obzira na to koliko nesuvislo zvučalo da šefovi tajne policije poznate kao SDB nisu bili dio UZP-a. Oni su samo “pružali pomoć”. I to isključivo u Bosanskom Šamcu.
“Pretresno vijeće se uvjerilo da su optuženi pružili praktičnu pomoć, koja je imala značajan učinak na počinjenje zločina ubistava, prisilnog raseljavanja i progona počinjenih u Bosanskom Šamcu, te su bili svjesni da su njihova djela pomagala u njihovom počinjenju. U skladu s tim, Pretresno vijeće ih smatra krivično odgovornima za pomaganje i podržavanje u počinjenju zločina u Bosanskom Šamcu. Pretresno vijeće ne smatra optužene odgovornim za planiranje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje bilo kojeg drugog zločina navedenog u optužnici. Iz prethodnih razloga i iz razloga objašnjenih u presudi, Raspravno vijeće utvrđuje da su Jovica Stanišić i Franko Simatović odgovorni za pomaganje i podržavanje, prema članu 7 (1) Statuta MKSJ-a, za zločine ubojstva, deportacije, prisilnog premještanja i progon počinjen u Bosanskom Šamcu”, navedeno je u sažetku presude.

NELOGIČNOSTI U PRESUDI

I ovo je vrlo bitan segment presude. Jer sudije su utvrdile da je Služba državne bezbjednosti pružala praktičnu pomoć za progone i ubistva u Bosanskom Šamcu. Da nije tako bilo samo u Bosanskom Šamcu, jasno je svima koji išta znaju o bosanskom ratu. Arkan je ubijao u Bijeljini, Arkan je sa Legijom ubijao i u Zvorniku, Škorpioni su ubijali u Trnovu, a njima služne jedinice u Doboju i Sanskom Mostu. Teško je povjerovati da su Zvekija Jovanovića i Slobodana Miljkovića Lugara u Šamac poslali čelnici srbijanskog SDB-a, a da su Legija i Arkan “samoinicijativno” otišli u Bijeljinu i Zvornik. Kada su u pitanju optužbe za Bijeljinu, Doboj, Trnovo, Zvornik i Sanski Most, mnogo je nelogičnosti u ovoj prvostepenoj presudi. I to otvara odličan prostor za žalbu tužilaštva. Ali čak i ako sud odbaci žalbe i potvrdi ovakvu presudu, u istoriji će ostati zapisano da je srbijanska državna služba odgovorna za zločine u Bosni i Hercegovini i da je Miloševićev režim bio na vrhu udruženog zločinačkog poduhvata.