Postalo je već deplasirano i otrcano pričati o muralu ratnog zločinca Ratka Mladića na beogradskom Vračaru. On se, kao kakav vampir, nanovo pojavljuje svaku noć, svježe ulickan rukama, krpama i odmašćivačima boja srpskih ultranacionalista, koji sasvim slobodno, iz dana u dan, restauriraju svog heroja.

Suočavanje kao nemoguća misija

I to je tako!

Odnos prema ratnim zločincima i njihovom nečovječnom naslijeđu ključni su problem srpskog društva, koje većinski šuti na ovo zlo tri decenije. Hoće li biti suočavanja za samim sobom i prošlošću?

Teško i preteško u dogledno vrijeme.

Jer, suočavanje nije samo svijest o tom zločinačkom naslijeđu od ionako osviještenih, iskrenih i poštenih građana Srbije, a čije brojno stanje se mjeri promilima – suočavanje je opštedržavni proces. Preciznije, opštenacionalni proces.

Sve dok ćutolozi, kao na nekoj utakmici, uz kokice i hladno piće, promatraju šta se dešava u njihovom gradu i njihovoj sredini, ništa od te rabote koju zovemo denacifikacija. Sve dok takozvana opozicija Srbije važe i čeka da vidi “šta će biti”, ništa od te rabote. Sve dok takva većinska “opozicija” predstavlja zapravo radikalniji dio srpskog društva, ništa od te rabote.

Ratkov drug Draža

A u međuvremenu se svašta dešava. I to “svašta” ide u prilog ultranacionalistima.

Ratnom zločincu Ratku Mladiću pridružio se i četnički komandant Draža Mihailović, pa pod pravim uglom stvaraju jednu istorijsku cjelinu kontinuiteta kojim se slave zločinci i minimiziraju žrtve, sve sa zazivanjem novog klanja, zločina i genocida.

Apsurdno je da ove žvrljotine potpisuju navijači sportskog društva “Partizan”, koje zaista, zaista mora da se preimenuje u “četnik”. Poštenije je i prema navijačima, i prema javnosti.

Razmislite dobro: Da je kojim slučajem Ratko Mladić spriječio genocid u Srebrenici, umjesto što ga je počinio, da je kojim slučajem Draža Mihailović bio iskreni antifašista, poput partizana, pa oni bi jednoglasno od ovako fašizovanog društva bili prokuženi kao izdajnici roda svog, kao neko ko je vrijedan samo prezira.

Dakle, ne slave se Ratko Mladić i Draža Mihailović zato što su dobri i humani ljudi, velike vojskovođe i znalci svog posla, nego upravo zato što su počinili zvjerstva koja su počinili. Jednostavno je!

Genocida nije bilo – dovoljno

E, onda, logičkim zaključivanjem možemo samo kazati slavi se genocid, istrijebljenje i ništenje drugih i drugačijih. I to kao državni projekt.

Pa rečenica “Genocida nije bilo”, zapravo, u realnosti zvuči kao “Genocida nije bilo dovoljno” i ona predstavlja metastazu odbjeglosti Srbije, i od Evrope, i od civilizovanih vrijednosti, i od zdravog razuma. A nema mjesta, nema grada i sela u kojima par lokalnih antifašističkih Don Kihota ne vodi borbu sa većinskim ultranacionalistima po pitanju fašizacije zemlje premrežene Ratkom Mladićem i Dražom Mihailovićem.

Divimo se tim herojima, ali budimo iskreni – malo ih je, premalo.

Mainstream mišljenje, osim ćutologije, naginje debelo udesno.

Neka se spreme Ljotić i Arkan

Ne treba sa čuditi niti pretjerano koristiti maštu pa zaključiti kako će uskoro Draži i Mladiću društvo po zidovima praviti Ljotić i Arkan. Jer, što da ne?

Kad je ministar policije Aleksandar Vulin i oficijelno zabranio prkrečavanje murala ratnom zločincu, pa još pod njega položio cvijet, samo je odsvirao i zvanični početak nekažnjenog – šta nekažnjenog?, dobro nagrađenog četničanja. Kad su iz Beograda protjerali Đorđa Žujovića, heroja koji je prekrečio sramni mural, nastavak zločinačkih aktivnosti se mogao očekivati.

A i neočetnike koje murališu ratne zločince čuvaju policajci i u civilu i u uniformama. Njima je dostupna sva logistika koja omogućava da murali budu permanentni. Tim i takvim neočetnicima je sa onog ideološkog kanabeta negdje iz Vučićevog kabineta kazano – ne samo da se nismo suočili sa svojom prošlošću, nego slavimo najgoru zločinačku esenciju te iste prošlosti.

I zato Aleksandar Vučić vlada bez problema!

On je narod, koji je, zatečen, unakažen i devastiran strahovladom Slobodana Miloševića, samo nastavio voditi u bespuća nacionalističke tiranije.

Ništa više i ništa manje.

Čuvari murala u zimskom periodu

Slikovito rečeno, narod koji je kokainski opijeno orgijao devedesetih samo je preusmjeren na sedativizirani heroin masovnih Vučićevih medija, u kojim je unormaljivanje nenormalnog osnovna i jedina zadaća.

I neka nova djeca, neki novi klinci sa kapuljačama na glavama, nisu to više samo i jedino ideološki vojnici, ne, oni shvataju da će radom na muralu dobiti člansku kartu Srpske napredne stranke, a potom i neki imaginarni bolji život u Srbiji.

Čuvar murala u zimskom periodu, tako će im biti kvalifikovano novo terensko zanimanje za režimske mlađe vojnike, koji će se kaliti i u beogradskoj Cetinjskoj ulici i na svim ulicama Srbije i Republike Srpske u kojim caruje Ratko Mladić, e da bi brže napredovali na ideološko-političkoj ljestvici bezumlja.

A žrtve, a ubijeni u zločinima i genocidu? A mrtvi, koji su duboko pod Mladićevim i Dražinim krvavim stopama? Šta je sa njima?

E, pa oni ne postoje za državu Srbiju, oni su samo neodređene zamjenice, neugodnosti ili “izmišljotina druge strane”.

Imena luda nalaze se svuda

Složićemo se, imena luda nalaze se baš svuda. Ali, Srbija ima dva problema, i nije riječ o ludosti, nego o sramu i sramoti:

1. Duboko je uvjerena da su sramna imena – imena heroja;

2. Silom će štiti svoju iluziju, jer su ti mračnjaci stvorili današnju Srbiju.

Na žalost, ta i takva politika direktno će kastrirati budućnost mladih ljudi u Srbiji.

Neko reče: “Možda je i bolje da se svi ovi neonacisti ižive, da pokažu koliko i kako štuju ratne zločince, da, nakon Mladića i Draže, oslikaju Arkana, Ljotića, Nedića, Legiju, Škorpione… Možda je bolje da grafitni trag do kraja otkrije sa kim imamo posla i da se ne zavaravamo više…”

Ali, sa druge strane, zaista, zaista mi je žao dobrih ljudi Srbije, kojim je odavno iseljavanje iz ovakve naseobine jedino životno rješenje.

IZVOR: AL JAZEERA