Piše: Dragan MARKOVINA

Prilično je buke proteklih dana, ponajprije u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, proizvela izjava Visokog predstavnika Christiana Schmidta o tome kako bi se udžbenici iz historije u Bosni i Hercegovini morali uskladiti. Schmidt je to rekao u vrijeme obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, a političari i javnost u RS-u su krenuli braniti nadležnosti entiteta i autonomiju odlučivanja, iako je svima bilo jasno u čemu je meritum stvari.

Međutim, problem s ovom pričom koja se odnosi konkretno na tretiranje ratova iz devedesetih u školskim udžbenicima, a suštinski se bavi politikama povijesti, je u tome što visoki predstavnik kuca na vrata koja su odavno blindirana. Svim pokušajima unatoč i naravno ne samo u Republici Srpskoj. Vratimo li se u daleku pretpovijest ovog problema vidjet ćemo da niti ambiciozno zamišljena trotomna ‘Historija naroda Jugoslavije’ nije uspjela biti dovršena, odnosno nikad nije objavljen treći svezak koji bi se bavio 20. stoljećem, jer su neslaganja među povjesničarima bila tolika da čak niti u socijalističkom razdoblju nije postojala mogućnost da se te suprotnosti usklade.

Devedesetih je Igor Graovac pokrenuo ‘Dijalog istoričara/povjesničara’, koji rezultirao s desetak zanimljivih svezaka sastavljenih od izlaganja na tim skupovima, nakon čega je na postjugoslavenskom prostoru uspostavljena suradnja nacionalističkih povjesničara, vidljiva možda najprije na primjeru potpore knjigama Bojana Dimitrijevića od strane tadašnjeg ministra kulture u Hrvatskoj, Zlatka Hasanbegovića. Uz ovu novonastalu suradnju, nastavljena je i suradnja antinacionalističkih povjesničara na skupovima, poput sarajevskog History festa, oko raznih izložbi i na najvidljivijoj ‘Deklaraciji: Obranimo povijest/ Odbranimo historiju’.

Međutim, ništa od navedenog nije rezultiralo ni najmanjim pomakom u državnim politikama povijesti, ponajmanje u Bosni i Hercegovini. Štoviše, kad je prije više od deset godina pokrenut najsuvisliji projekt po tom pitanju, a riječ je o zajedničkim čitankama iz povijesti u organizaciji Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi iz Soluna, čitava priča je naišla na nož i nikakvu implementaciju u školskim programima. Bez obzira što je u njima iskazan dosad najzreliji komparatistički pristup osjetljivim pitanjima i što su sve četiri čitanke, s temama: Osmansko carstvo, Nacije i države u jugoistočnoj Evropi, Balkanski ratovi i Drugi svjetski rat objavljene na albanskom, bosanskom, hrvatskom, grčkom, makedonskom, srpskom i turskom jeziku i javno dostupne na webu. Ali čak ni taj potpuno zaboravljeni hvale vrijedan projekt nije uspio obuhvatiti i ratove devedesetih godina, iako je pokušaj komparativnog pristupa koji bi učenicima ponudio različite poglede na uzroke i stvarnost tih ratova, ali uz puno uvažavanje činjenica i presuda suda u Haagu te na domaćim sudovima, bio koristan.

Što nas na koncu dovodi do pravog problema o kojem je ovdje riječ. U ovdašnjim historiografijama postoji dovoljan broj kompetentnih ljudi koji ionako već godinama rade zajedno i proizvode odlične studije te pokreću zanimljive projekte. Dakle, infrastruktura za izradu zajedničkih udžbenika posvećenih kritičkoj historiografiji postoji, ali je ona naprosto posve ignorirana od strane državnih politika i to će ostati tako još dugo vremena. Iz istog razloga, uostalom, jednostavno nije uspio nijedan projekt suočavanja s prošlošću pokrenut od strane nevladinih organizacija, pa ni onaj najbitniji ‘Rekom’, koji za cilj ima izradu popisa svih žrtava u postjugoslavenskim ratovima. Štoviše, taj projekt doživljava konstantne opstrukcije, jer bi se konačnim popisom žrtava poglavlje ratova zatvorilo i ubijeni se više ne bi mogli koristiti u dnevnopolitičke svrhe.

Ono na čemu, međutim, ovdašnje državne politike padaju, možda je i najvidljivije u Mostaru koji ne uspijeva provariti vlastite traume iz devedesetih, unatoč tome što je grad napravio ozbiljan iskorak ovih dana s oduzimanjem ulica ustaškim dužnosnicima i ubojicama. Naime, situacija koja se sada događa je ta da se na dva studija povijesti u gradu, onom na Univerzitetu Džemal Bijedić i na Sveučilištu u Mostaru, ne može naći niti dvocifren broj zainteresiranih studenata za studij povijesti. To pak znači samo to da nove generaciju nisu zainteresirane za državnu historiografiju, ali je upitno koliko to zapravo brine one koji odlučuju.

U svakom slučaju, logična Schmidtova ideja nema nikakve izglede za realizaciju u ovakvim političkim okolnostima.

(Peščanik.net)