U 51. godini života preminuo je istaknuti splitski novinar Vladimir Matijanić, piše Slobodna Dalmacija.

Radio je u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, a posljednje vrijeme na Indexu.

U Slobodnoj Dalmaciji je radio kao novinar i urednik.

Zbog otkrića o problematičnom doktoratu HDZ-ovca Vice Mihanovića i nizu tekstova o toj temi na Indexu, dobio je i novinarsku nagradu Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo.

"Ja sam sad primio nagradu, a za tri mjeseca idem na sud za istu seriju tekstova jer je gospodin doktor tužio", rekao je Matijanić na ceremoniji.

U svojoj bogatoj novinarskoj karijeri otkrio je mnoge afere, poznat je kao jedan od najboljih hrvatskih istraživačkih novinara, ali i analitičara. Autor je i knjige ‘Kerum i propadanje Splita".

Pazio na svaku rečenicu

Čitatelji će ga pamtiti po tekstovima, mi koji smo s njim radili po pedantnosti koju je posvećivao ama baš svakoj rečenici u tim tekstovima.

Nijedan nije mogao otići u tiskaru, a da ga on ne pročita nekoliko puta. A onda još koji put. Sve to nakon lektora i redaktora. Tekst s greškom ili neizbrušenom sintaksom za njega je bio ravan neobavljenom poslu, gotovo javnom sramoćenju.

S istim radnim fanatizmom pristupao je sugovornicima, odnosno, izradi tema, pa smo se zato znali zezati da je nekoga “dopao Matijanić”, jer bi taj kopao i tražio – dok ne bi nešto našao. Ako ne vjerujete, pitajte na primjer Antu Đapića...

Zafrkavali smo ga da je takav i kad su u pitanju boleštine – otkako ga poznajem (a zajedno smo radili u dvije redakcije, nekoliko godina bili i cimeri, u ona doba dok redakcije još nisu bile pretvorene u tvorničke sale), stalno je išao na nekakve preglede, testiranja...

”Da nisi tražio, ne bi ni našao!”, govorili smo mu nakon prve dijagnoze s kojom nam se “pohvalio”. Ali, nije Vlado bio biljčica, radio je on toliko puta i bolestan (davno prije koronavirusa, da ne bi sad bilo priča o neodgovornom ponašanju, molit ću), dajući se nesebično poslu.

Volio dobru knjigu

Volio je dobru knjigu (hvala ti za Saramaga, cimeru!), glazbu, pa i nogomet, iako mu nije bilo baš drago ga se prepoznaje samo kao “Mlađinog malog”.

Ne zato što bi se stidio svog oca, nekadašnje Hajdukove uzdanice koja se davno povukla u Livno, gdje je i Vlado živio do kraja srednje škole, kada je preselio u Split, nego zato što je tvrdoglavo tražio svoj put, ne tražeći i ne priznajući nikakve prečice. Često se nismo slagali, ali dosljednost mu po tom pitanju nitko nije mogao osporiti.

Nedavno je dobio i prvu značajniju nagradu u životu. Ali znam da mu je više značilo poštovanje ljudi do čijih je kriterija držao. Onih zbog kojih je toliko brusio svaki tekst kao da mu je posljednji. Zapravo, moglo bi se reći da je Vlado napisao na desetke “posljednjih tekstova”...

I zato vijest o Vladinom odlasku, a ona znači da više nećemo ni čitati njegove tekstove, zvuči kao neprobavljivo prokletstvo. Jer kako povjerovati da je Vlado umro. Čuj, Vlado umro?!

Ovako ćemo: za mene si otišao u neku novu redakciju. I nekako sam siguran da ti nije posljednja.