Nihad Krupić, bosanskohercegovački pisac nastanjen u Kanadi, na dan Ustanka naroda BiH u Drugom svjetskom ratu prisjetio se pisma koje je dobio prije vlastitog progona iz Bosanske Dubice 1992 godine. Bilo je to pismo, prijatelja, antifašista, Srba koji se nisu mirili s politikom ratnih zločinaca zbog čega će kasnije snositi i mnoge posljedice, piše Ljudski.ba.

-Pismo je upućeno iz Knežice, 18 kilometara od mog već okupiranog i blokiranog grada od strane srpske vojske i paravojske. Od u onom ratu potkozarske siročadi Milke i Dragoljuba Dragog Tešinića. Mojih istinskih prijatelja. Poznatih prosvjetnih radnika. Partizanske djece. Antifašista do kraja života. Koji su propatili teško protivljenje srpskim zločinima u našem kraju, istaknuo je Krupić.

Pismo čuva i danas, a u njemu stoji.

DRAGI NAŠI,

Koristim priliku, dok ste još ovdje da bar ovako komuniciramo. Volim što ste još ovdje, ali bi u isto vrijeme više voljela da ste već prešli i da ste se javili da je sve dobro prošlo.

To govorim zbog toga što se bojim ovih promjena, što su zli duhovi smijenili one manje zle, pa se crni oblaci navlače, a iza tih oblaka može da pukne grom na to gore “Brdo”, pa da oluja ne zahvati i taj dio “dolje”.

Ne želim da vas plašim-nego upozoravam na nove mogućnosti, a vjerujem da razumijete o ćemo govorim.Tvoje pismo nas je rastužilo-isplakali smo se, a stvari koje ste poslali zaprepastile. Niste trebali, ali smo se dogovorili da sve lijepo sačuvamo za neka bolja vremena za vas, dok vas neki srećniji vjetar ne donese opet ovamo, a iskreno se nadamo da hoće, pa će vas sve ovo čekati, ili ćete doći u goste nama, ili mi vama, jer sve ovo mora jednog dana završiti.

Ja mislim da je sve ovo užasan nesporazum koji mora prestati, da ne stradaju nevini ljudi. Svi mi na neki način stradamo, a znam da je vama najteže jer morate ići iz svog gnijezda koji ste s toliko ljubavi pravili i uspjeli napraviti. Međutim, ma koliko to boljelo, to su ipak samo stvari i vi ćete steći nove i ljepše i živjećete ljepše i bogatije nego ovdje dosada.

Ja sam uvjerena u to jer ste oboje inteligentni, komunikativni, lijepi i dobri i brzo ćete steći nove i dobre prijatelje. Znam da ovo zvuči kao fraze ali nisu, ja i mi obadvoje tako mislimo i to vam u istinu želimo. Teško je čovjeku naći prave riječi u pravo vrijeme i izraziti tačno ono što osjeća, i to ovako na brzin kada on stoji više mene, da ponese pismo.

Hvala Vam za sve, za prijateljstvo, pomoć i druženje i što ste znali pravilno protumačiti prave prijatelje. Nadam se da nas nećete zaboraviti tamo daleko, mada će vrijeme učiniti da sve izblijedi,  ali u isto vrijeme će zaliječiti sve rane. Dignite glavu i naprijed u novi život. Neka vas u tome prati sreća i naše iskrene želje.

Starce ćemo obilaziti ukoliko bude mogućnosti, a znate da hoćemo. Srećno i do skorog viđenja.

Nakon 14 godina od ovog pisma Krupić se vratio u svoj rodni kraj. Prijatelji su tada još bili živi.

U zagrljaju i suzama su mi rekli "Ne znam kako će se Srbi moći izvinuti za zločine koje su Vam uradili". Dragoljub i Milka Tešinić su prvi Srbi, u mom kraju koji su izgovorili ove riječi. Kasnije su se pridružili i nekoliko njih. Velikih i časnih. Ne masovno, naravno. Ali njihova imena izgovaramo sa ljubavlju. Moji vrli i časni prijatelji su umrli.U njihovu čast izgovaram na ovaj veliki dan: SMRT FAŽIZMU, SLOBODA NARODU!, naveo je Krupić.