Evropski sud za ljudska prava donio je presudu po apelaciji Slavena Kovačevića, Srbina iz Sarajeva i savjetnika hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Presudom se suspendira dejtonska, entitetska podjela države na dvije izborne jedinice i nalaže da BiH bude jedna izborna jedinica u slučaju izbora zastupnika u Dom naroda, kao i za članove Predsjedništva. Također se sugerira promjena prirode i uloge Doma naroda kojom se čak, u jednoj varijanti, ide i do njegovog ukidanja. Jednom riječju, presuda oštro pretpostavlja princip političkog/građanskog principu etničkog/konstitutivnog piše novinar Momčilo Đurđić za zagrebački Index.

E sad, ne bi bilo problema da je u pitanju Francuska. Ali nije, o Bosni i Hercegovini se ovdje radi. Kao što ja mogu obući Zlatanov dres, ali i dalje neću biti Ibrahimović, tako i Evropski sud može donijeti takvu odluku, ali BiH, na ovaj način, neće postati Francuska.

Reakcije političkih predstavnika sva tri naroda na presudu pokazuju da će i ona završiti kao mrtvo slovo na papiru, čak i ako sutra s vlasti odu i Dodik i Čović, kao što je otišao Bakir. Mnogo vode će još morati proteći Miljackom, Vrbasom i Neretvom da se isperu krvave uspomene.

Jer ne smije se smetnuti s uma da je Bosna i Hercegovina država u kojoj je isti povijesni događaj jednima slava, a drugima parastos; ono što je jednima dan pobjede, drugima je datum nacionalne tragedije… I tako u krug. I Nova godina ih teško može okupiti.

Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da je apelacija potekla iz kabineta Željka Komšića, čovjeka koji je četiri puta zloupotrijebio upravo princip koji presuda nameće i iskoristio to što je Federacija jedna izborna jedinica.

Tako bar Hrvati u BiH rezoniraju, ukazujući na to da je Komšić izabran glasovima Bošnjaka, protiv hrvatske volje, što iz čiste pakosti, a što iz potrebe za dominacijom bošnjačke većine unutar entiteta. Srbima, koji s Hrvatima čine polovicu stanovništva BiH, ovo je leglo ko kec na banku pa se solidariziraju, ukazujući na ono što bi se i njima desilo kada bi BiH postala ono što Strasbourg aktualnom presudom nalaže.

Drami posebno doprinosi činjenica da je, naročito nakon posljednjih izbora za članove Predsjedništva, došlo do snažnog pritiska domaćih Hrvata da se konačno obavi izborna reforma kojom bi njihova dejtonska autonomija bila obnovljena i zaštićena. Činilo se da za to imaju podršku ne samo Srba i visokog predstavnika nego i bošnjačkih i građanskih stranaka unutar vladajuće koalicije.

Dakle, dok traje proces stvaranja okvira koji možemo smatrati trećom izbornom jedinicom, što bi Hrvatima garantiralo izborna prava kao konstitutivnom narodu, iz Evrope kreće kontranapad kojim se nameće sve ono što je do sada bilo uzrokom dubokih nesporazuma među konstitutivnim narodima. Hoće li 1 + 1 u završnom računu ispasti 1, kako zapovijedaju Strasbourg i EU, ili će biti 3, kako žele Mostar i Banja Luka, ali i Zagreb i Beograd?

Bosna i Hercegovina je u posljednjih par desetljeća konceptualno razapeta, zaglavljena u procjepu između neuspjele federacije i nedovršene konfederacije. Tačno tamo je gdje se Jugoslavija po Ustavu iz 1974. našla nakon Titove smrti osamdesetih. Definicija državnog uređenja se nevješto krije iza eufemizma “zajednička država” da bi se prikrio njen pravi karakter.

Jer kako se zove državno uređenje zajednice koja ima dva entiteta (i distrikt, naravno), od kojih je jedan već federalnog tipa?! Milošević svojevremeno također nije smogao snage ni pameti da se suoči sa sličnim faktičkim stanjem otvorenih očiju i izbjegne tragediju.

Umjesto da strateški anticipira rasplet i sam prvi ponudi dovršenje procesa konfederalizacije Jugoslavije i federalizacije Srbije, čime bi savezna država bila sačuvana, a rat i nacionalne tragedije izbjegnuti, on je učinio upravo suprotno, grubo odbacujući princip održive koegzistencije.

U svom prvom, doduše polemičkom, tekstu, koji sam objavio na Indexu 30.1.2022. – povod je bila proslava Dana Republike Srpske, pokušao sam napraviti paralelu ukidanja autonomije kosovskim Albancima po Ustavu iz 1974. s raznovrsnim suspenzijama i pokušajima suspenzija autonomija Srbima i Hrvatima, koje su stekli po Dejtonskom sporazumu.

Urednica je članku stavila naslov “Ono što Milošević nije razumio 1989. Izetbegović ne razumije danas”. Od tada je prošlo više od godinu i pol dana i zaista je neshvatljivo da ima onih, prije svega u EU, koji vjeruju da se nametanjem i ponavljanjem istih postupaka mogu postići drugačiji rezultati.

Iskustvo suspenzije kosovske autonomije prije skoro pola stoljeća, čime je suštinski započet raspad jugoslavenske zajednice, što je kao jednu od posljedica imalo i građanski rat u BiH, trebalo bi svima poslužiti za primer gdje nas (opet!) može odvesti oduzimanje stečenih prava nacionalnim zajednicama i umanjivanje stupnja njihovih autonomija.

Povijest ex-jugoslavenskog prostora može se promatrati, prije svega, kao permanentna borba između centralizma i autonomije u kojoj je pobijedio princip koji je u startu i napadnut, uz visoku cijenu za sve. Pored nauka da borba za autonomiju teško može biti izgubljena važan je i nauk koji će nam pomoći da danas u BiH izbjegnemo krvavi rasplet koji smo već jednom prošli i zbog kojeg teško da BiH koju nameće Strasbourg može biti moguća.

No, hajdemo još jednom naglas razmotriti što bi se moglo dogoditi u slučaju: 1) da netko pokuša pod pritiskom i uz pravno nasilje nametnuti u praksi odluku Evropskog suda; 2) da nekim čudom sva tri naroda prihvate i provedu tu odluku. Razmišljanja u simulacijama znaju biti otrežnjujuća.

U prvom slučaju, čiju je realizaciju zaista teško zamisliti, nasilje, blokada i konačan raspad državne zajednice bili bi neizbježni. Nisam siguran da bismo imali drugi građanski rat, ali na Balkanu nam je uvijek strepnja dublja nego nada. Pogotovo ako Kremlj želi “pomoći”.

Drugi scenarij, koji je posebno fantazmagoričan, mogao bi biti ključnim elementom demonskog plana, zavjere Srba i Hrvata protiv Bošnjaka. Naime, u namjeri da pod izgovorom poštovanja građanskih izbornih principa majoriziraju ostale, što se pokazalo uspješnim bar u četiri navrata prilikom izbora Komšića, Bošnjaci bi i sami mogli biti majorizirani.

Bilo bi zanimljivo doći do podatka koliki je broj Bošnjaka, Srba i Hrvata s biračkim pravom danas u BiH, zatim onih koji su porijeklom iz BiH, kao i onih u dijaspori koji mogu ili će uskoro moći ostvariti biračko pravo u Bosni i Hercegovini. Cifre bi mogle biti otrježnjujuće, pogotovo ako se uzme u obzir da bi Srbi i Hrvati imali veliku logističku podršku susjednih matičnih država, a Hrvati vjerojatno i Europske unije, ali i NATO-a.

Jer, jebi ga, pravo veta je zajebana stvar. Čisto sumnjam da bi Hrvati i Srbi u nekom ludom raspletu propustili makar i najmanju priliku da Bošnjacima “naplate” Komšića i mnogobrojne neugodne odluke raznih visokih predstavnika i zajedničkim snagama im izaberu npr. člana Predsjedništva i… da ne idemo dalje.

Takvi smo ljudi. Sve u svemu, na brdovitom Balkanu, gdje su najluđi scenariji uvijek mogući, treba razmisliti i o onom po kojem postaješ političkom manjinom u vlastitoj (jedinoj!) državi. Dalje, naravno, slijedi ono što su Milošević i Tuđman nacrtali na famoznoj salveti u Karađorđevu.

Presuda Europskog suda neće ništa riješiti, osim što će proširiti crnu rupu koja zjapi pod Bosnom i Hercegovinom. Samo kada tri republike u konfederalnoj državnoj zajednici budu mogle donositi svoje izborne zakone, a ne da im to nameću Dayton, Strasbourg ili visoki predstavnik, moći ćemo se nadati neutraliziranju malignog nacionalizma i opstanku BiH kao normalne europske države.

Teško i krvavo iskustvo raspada Jugoslavije itekako se može izbjeći, a nekim novim generacijama stvoriti prilika da u desetljećima pred nama slobodno, bez prisile i nametanja, razvijaju autentične, iskrene, prijateljske veze i saveze u Bosni i Hercegovini.