Bosanskohercegovački profesor, historičar i arheolog Enver Imamović podijelio je zanimljiv tekst o bosanskim princezama na evropskim dvorovima kojeg vam ove nedjelje prenosimo u cjelosti:

(Sačuvao se jedinstven dokument koji autentično oslikava lik jednog potomka dinastije Kotromanića. Riječ je o Jadvigi, unuci bana Stjepana II iz 14. st, koja je postala poljska kraljica)

Evropski dvorovi su rado za nevjeste imali bosanske princeze. Na taj način bosanska dinastija Kotromanića stupila je u rodbinske veze s više evropskih dinastija (Njemačka, Mađarska, Austrija, Bugarska, Španija, Srbija, Poljska). Neke od njih odigrale su značajnu ulogu u političkom, kulturnom i vjerskom životu tih zemalja. U Tom pogledu primjer je Elizabeta, kćerka bana Stjepana II koja je postala mađarska kraljica. Njena kćerka Jadviga, unuka bana Stjepana II, postala je poljska kraljica. Kakva je bila i kakvu je uspomenu ostavila u narodu ostalo je zapisano u dokumentu koji se odnosi na govor Stanislawa Skarbimierza koji je održao prilikom njene sahrane u Krakovu 1399. godine u kojem stoji

„Molili smo se i plakali u tuzi za našom dobročiniteljicom. Glasovi naši dopirali su do neba, da nam je Bog sačuva kao ukras poljskog kraljevstva, za mir i kao naše posebno blago. Bila je utjeha udovica, siromaha i potlačenih. Vidjeli smo njenu majčinsku dušu u savjetovanju, opreznu u svim teškoćama. Uporno je nastojala sačuvati sve što je pripadalo poljskoj kruni. Znamo iz kakvog je plemenitog roda potjecala pa je u svemu plemenito postupala. Nikoga nikada nije uvrijedila. S pobožnošću je primala siromhe i za njih se brinula. Bila je nježna i tiha, nije se znala ljutiti. Vidjeli smo mnogo njenih plemenitih osobina, mnoge smo ih osjetili, i sigurno bi ih još više vidjeli da je Bogu drago bilo, da je još ostavi među nama. Neka nam bude zvijezda vodilja i utjeha, a kad nas obuzme tuga što je tako plenemita umrla, veselimo se da je takva bila dok je živjela. Njena slava među nama neće nestati, jer je ona, tako se u Boga uzdamo, na nebo smještena i usađena u srca ljudi. Njeno ime upisano je u knjizi života.

Njena duša bila je od Boga i za to je i odletjela u Božje kraljevstvo. Svoj život je smatrala izgnanstvom i zato je iz ove doline suza otišla u nebeske dvore. Ona je njegovala i širila mir i radi toga je njeno mjesto na Gori Sionu. Ona se trudila da poštuje Boga i zato vječita radost zari njeno lice. Dok je živjela pretrpjela je strpljivo i ponizno mnoge nevolje, a da bi dokazala svoju strpljivost Bog ju je iskušavao strogim udarcima i raznim bolestima iz kojih je izišla čista poput zlata“.