Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Dani aprila i maja ponovo donose jedinstvene slike najljepše cvjetne baše planeta. Holandska  nepregledna polja raznobojnih latica što se gube u beskraju horizonta niske zemlje, opet će privlačiti desetine miliona turista. Nastaće tako milijarde slika, fotografija vrijednih uspomena.

Znam, kada ugledate sliku ovog sjedokosog, brkatog cvijeta u jednom holandskom vrtu iz bajke, da će vam zazvoniti davne riječi pjesnika Duška Trifunovića. Uz nezaboravnu glazbu “Bijelog dugmeta” ićí  će - šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive ili ono Arsenovo - ma, ko to ovo more platiti.

(Foto: Dragana Pavlović Salamunović)

A, isto tako znam da nećete vjerovati kako sam se u ovom nepreglednom koloritu ubio od traženja jednog jedinog karanfila. Dobro što ovi moji Nizozemci ne slave Prvi maj i ostale majske praznike, ali što imaju protiv cvijeta koji se najviše uvukao u duše i srce Balkanaca. Bio proleter ili ne, bio socijalista ili kapitalista, karanfil je proteklih dana bio ukras na zapučku svakog dobrog stanovnika regiona, koji zna uživati uz miris roštilja i gradela, ili porcije graha sa ili bez kobasica.

(Foto: Dragana Pavlović Salamunović)

Ali, pusti Prvi maj i pučke, narodne fešte, jer mene sada muči ono - što si slikao slikao. Ubiše ovih dana poruke uzgajivača cvijeća u klompama tek, zbog hladnog vremena, raspupalih tulipana.

Proteklih proljeća ponosno su pozivali milione turista da se slikaju uz njihovih ruku djelo, uz milijarde raznobojnih latica. Sada je Dara prevršila mjeru. Ti gosti na šarenim poljima ponašali su se najmanje kao gosti, više kao zaluđeni lovci na selfije i dobre digitalne fotografije kojima će se hvaliti po društvenim mrežama. U tom trku za što bolju fotku gazili su se i uništavali tulipani. E, sada što je dosta, dosta je.

(Foto: Dragana Pavlović Salamunović)

Od postavljanja bodljikavih ili strujom napajanih žičanih ograda još se ne govori. Za sada idu table sa upozorenjima da se ne ulazi u polja cvijeća i da se više koriste zumovi na telefonima i aparatima za pravljene slika iz daljine.

S tugom pretpostavljam da narednih proljeća više neće biti ulaska u cvijetno carstvo. Niti stajanja, niti čučnjeva, a ne dao bog i ležanja. To će biti zločin najteže vrste.

Zato, Paja, što si ležao, ležao i što si slikao, slikao. Kakav će biti merak, gušt stajati kao kip dok se negdje u daljini iza leđa nešto šareni daleko na horizontu?! 

Tulipanu, tulipanu, da si bar karanfil, pa da kao zaluđeni proleter penzioner, ako treba, fasujem i kaznu, policijsku palicu u borbi da te uslikam, a kamoli tek uberem.

E, bojim da neće više biti puhanja i hvaljenja iz polja najljepših kolora, kao što je ovo.