PIše: Pavle Pavlović

Uživam, kada sam u Sarajevu, da kao nekadašnji mangupi prozivam raju. Sjednem tako u neku od kafana u Ferhadiji, rukama pokrijem brkove i onda akcija počinje. Na moju radost nailazi moj veliki Facebook jaran Mimo Džubur. Uzvikujem Mimo, Mimo! Okreće se zbunjeno, gleda lijevo, desno i nikoga poznatog da vidi. Produži korak, a ja opet Mimo, Mimo! Kao da čujem kako sebe pita ma, ko me to zeza? Uz smijeh sklonim ruke, ukazaše se obilježja lica koji me izdaju. Ma, bježi, ba, Paja!

I tako kafa po kafa, priča mi Ismet Mimo Džubur, nekada najomiljeniji profesor sarajevske, od nedavno, Druge tenkovske gimnazije, a onda do penzije vrhunski stručnjak Energoinvesta, da je bio profa svim glavnim likovima iz one ekipe Top liste nadrealista. Uh, ima s tobom, Mimo, prave priče. Nego, hajmo dragi Mimo u jedan restoran gdje Fazileta Zeneli mezetluke sprema.

Hej. dao si mi povoda za još jednu storiju. Znaš li onu sevdalinku Gdje Fazila mezetluke sprema. Kako neću znati odrastao uz nju i raju koja ju je, posebno, kada je u meraku, ćeifu pjevala. A, znaš li ko je napravio tu pjesmu? Kažu da je stara narodna. Nije tako, autor je moj davno rahmetli daidža, Ismet Mulalić koji je nestao u Drugom svjetskom ratu. Nezaboravni brat moje drage majke Zilhe. Zbog toga mi je  dala ime Ismet, ali me je od malih nogu zvala Mimo.

Zato pusti mi nadrealiste hajmo mi o toj pjesmi...

Moj daidža bio je prava umjetnička duša i veliki sarajevski boem. Bio je gotovo stalno u društvu Tina Ujevića, dok je veliki pjesnik živio u Sarajevu u ono mirnodopsko doba između dva svjetska rata. Poslije je s poetom tridesetih godina odselio u Beograd. Uz boemisanje po raznim lokalima Skadarlije Ismet je stizao i da pjeva u živom programu Radio Beograda. Oduševljavao je slušaoce svojim sevdalinkama koje su tako osvajale i druga područja ondašnje Jugoslavije. Tin se vratio u Zagreb, Ismet ostao u Beogradu do početka Drugog svjetskog rata. Tada se zaputio natrag u svoje Sarajevo. Neki kažu da je nestao negdje na Majevici. Srećom ostale su njegove sevdalinke

Na nekom od sijela akšamlija  zapazio je komšinicu Fazilu kako je s velikim merakom, u nekom šljiviku, spremala mezetluke. I od obične slike, prizora u kojima, naročito, Bosanci znaju majstorski pijuckati šljivu i uživati u sitnim zalogajima suhotine, raznih dolmi, somuna stvorio je pjesmu koja više od stoljeća osvaja nove generacije sevdalija. Nadahnuće za kompoziciju dobio je u LIvnu, odakle su moj daidža i Fazila. Ona je u godinama poslije Drugog svjetskog rata, zajedno s mužem, nastradala u autobusu Centrotransa, koji je sletio u more kod Omiša. Pjesmu je, inače, proslavila nezaboravna Nada Mamula. Ali, kako je vrijeme prolazilo U šljiviku pod beharli granom gdje Fazila mezetluke sprema, ili Ah meraka, postajala je sve više narodno muzičko blago, dok se ime njenog autora gotovo zaboravilo.

U pravu si, nikada nisam čuo za tvog daidžu Ismeta Mulalića.

Nije samo to. Ima još priče. A, znaš li onu Ni bajrami više nisu? I to ti je djelo mog dobrog daidže, što je živio život punim plućima. Priča je to iz vremena kada je autor tog vječnog sevdalijskog bisera, kojeg je nenadmašno izvodio Safet Isović, živio u Visokom, gdje je učio zanat za kožara. Tada je ašikovao sa Esmom Oruč, djevojkom koju je upoznao u tom gradu. Pričalo se da ju je ludo zavolio. I kada je mislio  da njihovoj sreći kraja nema iznenada su udali za drugog.. To je, kako mi se majka sjećala, teško podnio pa mu ni bajrami više nisu bili kao prije njene udaje. Nastala je tako sevdalinka puna bola i tuge. I ona je uvrštena u narodno blago, a autora niko ne spominje.

Dobro je, dragi Mimo, da sam te onako u šali u Ferhadiji prozvao. Nikada ovo ne bih saznao, a mislim da će i raji biti zanimljivo. Zato, mislim, da te treba češće prozivati. Imao si i imaš bogat društveni život, Ko zna, možda, nešto novo, zanimljivo budeš besjedio.

OK, vozdra ti, Paja. Mojne me opet prozivati, kada budem odlazio. Neću majke mi. Izdražao sam dva, tri minuta i opet Mimo, Mimo!