Zulfikar Zuko Džumhur bio je bosanskohercegovački putopisac, slikar, publicista i karikaturista. 

Zuko se rodio u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je bio Abduselam Džumhur i majka Vasvija rođena Tufo. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine.

Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947, a od tada surađuje kao karikaturista i ilustrator u „Ježu“, „Borbi“, „Politici“, „Oslobođenju“, reviji „Danas“, „NIN“-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.

Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Zajedno sa Momom Kaporom je autor knjige "Zelena Čoja Montenegra".

Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito vrlo rado se družio sa Zukom. Zuko se smatra jednim od najvećih boema svoga vremena.

Postoji više anegdota vezanih za Zuku i Tita, koje je i sam Zuko potvrdio kao autentične.

Među njima i ona, kada je nakon vjenčanja s Jovankom Zuko stigao na prijem kod Tita i kazao mu kako je njegova majka, kada je u novinama pročitala da se Tito vjenčao, kazala kako je konačno u Jugoslaviji došao neko stariji i od Tita, na što se maršal grohotom nasmijao.

Zuko je jednom prilikom u Mostaru bio i „pravoslavni pop“.

Legendarni Mostarac i Zukin veliki prijatelj Mišo Marić otkrio je kako su jednom prilikom on i Zuko u blizini Starog mosta u Mostaru šetali kada je na njih naišao neki seljak iz Nevesinja.

Vidjevši Zuku s dugom crnom bradom, odjevenog u crnu vestu, crne hlače i sa crnim cipelama na nogama, mislio je da pred njim stoji pravoslavni pop. Pozdravio je Zuku sa „Pomoz Bog, pope“, na što mu je Zuko munjevito uzvratio sa „Bog ti pomogo“ i odmah pružio ruku da ga seljak poljubi. Dok mu je seljak ljubio ruku, Zuko ga je pomilovao po glavi. Seljak im je kazao kako nosi rakiju šljivu na mostarsku „tepu“, a Zuko ga upita kakva mu je rakija i može li se probati.

Nakon nekog vremena, Zuko i Mišo skupa sa seljakom „isprobali“ su cijelu bocu rakije, a Zuko je postao prvi sin imama -„pravoslavni pop“ na cijelom dunjaluku.

Zuko je dugo radio u mostarskom Pozorištu, gdje je stigao na poziv prijatelja Skendera Kulenovića. Bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Srbije, prijateljevao sa svima, bio boem, za neke i čudak, proputovao cijeli svijet, ali uvijek čeznuo za rodnom Hercegovinom.

Danas, depadans Zavičajnog muzeja Konjic sadrži fundus od autentičnog namještaja kuće koji je izrađen od strane konjičkih drvorezbara i ukrašen tradicionalniim motivima, originalne nošnje Zulfikara Zuke Džumhura, mnoštvo literarne građe - objavljenih i neobjavljenih autorskih tekstova Zuke Džumhura, njegove porodice, pa sve do fotografija na kojima su prisutni najznačajniji Zukini prijatelji, pisci i brojni umjetnici sa kojima se susretao tokom života. Najslavnija Zukina knjiga “Nekrolog jednoj čaršiji” ostala je zapamćena i po tome da je samo tada - i nikada više, nobelovac Ivo Andrić nekome napisao predgovor za knjigu.

Zuko Džumhur proslavio se antologijskom karikaturom Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu je uokviren Staljinov portret. Ta karikatura postala je jedan od znakova jugoslavenskog političkog identiteta, zbog čega ga je, kažu, zavolio i sam Tito.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine.

(M.I.)