Onaj ko je spreman na nasilje uvijek pobijedi onoga ko bi da se bori nenasilnim sredstvima. Onaj koji je spreman da izgubi sve poraziće onoga ko bi da ne izgubi ništa. Beograd, Ulcinj, Sarajevo, piše Andrej Nikolaidis u kolumni za CDM.

Primjer prvi. Beograd. 300k ljudi bilo je na ulicama. Djeluje li vama Vučić kao čovjek koji bi, suočen sa brojnošću demonstranata, donio odluku da se povuče, razmontira kriminalno-sociopatsko-despotski sistem koji je stvorio i pobjegne: ne u Moskvu, nego u Viskonsin ili Mejn? Ni meni, vala. Šta je, onda, bila poenta – tim prije što Vučićevu ostavku niko od organizatora protesta i ne traži? Meni se čini da je ovako: onoga koji ima vojsku i policiju boli ćuna što vi imate plenume.

Sila uvijek pobijedi. Onaj ko je spreman na nasilje uvijek pobijedi onoga ko bi da se bori nenasilnim sredstvima. Onaj koji je spreman da izgubi sve poraziće onoga ko bi da ne izgubi ništa.

Dragoslav Bokan je u ime režima digao ulog: zaprijetio je građanskim ratom. Zapravo je saopštio da ga želi. Druga strana je odgovorila “mirno i dostojanstveno” i povukla se sa stola, ostavivši na njemu sve žetone. Ono u Beogradu, juče, bio je najmasovniji i najguplji skup u istoriji Srbije. Čestitam.

Primjer drugi. Bosna, Dodik. Koji dovršava mirnu secesiju, bez otpora. Dok se predstavnici bosanske vlasti hvale da čuvaju mir i stežu obruč oko Dodika. Jah: tako su u obruču i ruski agresori u Pridnjestrovlju, što reče moj jaran. Dodik razvaljuje državu BiH, čini bjelodanim da ona nije funkcionalna, jer nema monopol na upotrebu sile (Dodik na svom teritoriju ima) i nije u stanju sprovoditi vlastite zakone na vlastitoj teritoriji (Dodik jeste).

Primjer treći. Nekakav će arapski milijarder navodno da pravi novi Dubai u Ulcinju. Uzeće golem komad teritorije grada i tu napraviti zgradurine koje će prodati i zaraditi nove milijarde. Stručnjaci već puku objašnjavaju kako treba biti sretan što će bogataši privatnim avionima sletati u Ulcinj i uživati u svojim penthausima. A Ulcinjani će im moći nositi kofere i čistiti im sobe, skupa sa Indijcima i Pakistancima. Velika je to čast, makar zaviriti u svijet doista bogatih. Isprva su Ulcinjani prijetili blokadama saobraćaja, čitavog grada. Njihovi “politički predstavnici” su “bili uz narod”. A onda su lagano, elegantno, zaćutali. Ostalo je tek gunđanje.

Da: gunđa Ulcinj, kao što gunđaju i Beograd i Sarajevo. Gunđanje nije otpor: gunđanje je reakcija koja uslijedi kada je stvar već završena. Ono čemu se suprotstavi gunđanje – pobijedilo je.

Politika gunđanja: tome prisustvujemo. A budući da gunđanje nije politika, govorimo o politici bez politike. Govorimo o pokoravanju. Koje glumi otpor.