Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Homer u “Ilijadi” piše: “Dijete, čiji smo ti i ja nesretni roditelji, još je malo.

Sada kada si otišao, o Hektore, ne možeš ništa više učiniti za njega, niti ono za tebe”.

O tome govori superhajpovana Netflixova serija “Adolescencija”. O situaciji u kojoj roditelj i dijete ne mogu više nita učiniti jedno za drugo. S tim što u “Adolescenciji” onaj koji ode nije otac, nego sin. Ode gdje? Tamo gdje njegov otac nikada nije bio, niti može stići.

Dječak ubije djevojčicu. “Adolescencija” nije whodunnit krimi-serija. Još od prve epizode znamo da je dječak ubica. Razlog popularnosti serije nije saspens, nego to što su roditelji prepoznali jednostavnu poruku. Mi o svojoj djeci ne znamo ništa. Ništa – ili sve – što uradimo nije dovoljno da zaštitimo svoju djecu. “Adolescencija” je, formalno, krinminalistička drama, koja je zapravo krvledeći užas.

Jer ta djeca žive u svijetu aplikacija i društvenih mreža koji su izgradile tehnološke kompanije. Taj svijet ima svoja pravila, koja nisu pravila vašeg društva. Vašoj djeci koja su u dva ujutro na Snapchatu, dok vi spavate, ne možete, rekoh li, pomoći. Taj svijet van vašeg sna gola je ljudska priroda. A ljudska priroda je monstruozna. Užasi sa kojima se u tom svijetu svakodnevno suočavaju vaša djeca nadilaze sve stravično što ste doživjeli. Tamo nema zaštitne mreže društvenih normi, nema patrijarhata, nema malograđanskog morala.

Kao što stoji u “Manifestu komunističke partije”:

“Gde god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čoveka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostvila između čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog “plaćanja u gotovu”. Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske osećajnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrednost i na mesto bezbrojnih povelja priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom reči, na mesto eksploatacije prikrivene verskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksplotaciju”.

Online svijet u kojem žive naša djeca je do kraja realizovana svaka premisa gore navedenih redova. To je ostvarena distopija: kapitalizam koji je uništio sve i sada melje našu djecu. Hajdeger je tvrdio da bit tehnike nije ništa tehničko. Bit društvenih mreža nije ništa društveno. Naprotiv: one su anti-društvene. Jer društvene su mreže suprotnost društvu: one su prostor u kojem vlada divlja, ogavna ljudska priroda, oslobođena bilo kakvih zatega.

Paradoks je očit: superbrižni roditelji kao helikopter kruže oko svoje djece, prateći svaki njihov korak; paze da jedu zdravo, čuvaju ih od pedofila i svih drugih predatora. Ali naša djeca ne žive tu, gdje vršimo fizički nadzor. Ona žive van našeg domašaja, u kapitalističko-tehnološkoj distopiji interneta.

Vaš svijet počiva na političkim, vjerskim i inim iluzijama. U online svijetu vaše djece postoji samo seks. Taj svijet nije hiperseksualizovan, kako bi se moglo pomisliti – on nije izovan, u njemu osim seksa i moći, brutalnih manifestacija moći koje podrazumijevanju svakovrsno zlostavljanje, nema ničeg drugog. A kao što kaže genijalna replika iz “House Of Cards”: sve na ovom svijetu ima veze sa seksom, osim samog seksa, koji je pitanje moći.

Naša su djeca neprekidno izložena strahu od javnog sramoćenja. A taj je strah doista užasan. Čak i blazirani, sarkastični, nihilistički mizantrop poput mene imao je ozbiljan problem da izgradi odbranu od toga – a kamoli djeca. Zbog zlostavljanja i javnog sramoćenja neka od te djece se ubiju, neka ubiju. Horde bijednika koji, skriveni iza lažnih imena, po internetu sramote druge najveće su smeće koje je ljudski kurac napravio. So soli ološi.

Klimov u “Idi i gledaj” i Tarkovski u “Ivanovom djetinjstvu” govore o djeci koja su se zadesila u užasu koji su stvorili njihovi roditelji.

“Adolescencija” ne pripada toj filmskoj tradiciji. Ona više duguje filmovima kakav je “Battle Royal”, koji je postavio matricu po kojoj je snimjen “Squid Game”, recimo.

Očita referenca je i Gas Van Sentov “Slon”.

No “Adolescencija”, više od svega, duguje Goldingovom romanu “Gospodar muva”, remek-djelu antropološkog pesimizma.

Čitav ovaj tekst, međutim, dolazi ne samo iz druge – humanističke – intelektualne tradicije, koja za našu djecu kao da nikada nije postojala, nego i iz drugog vremena, koje nije vrijeme naše djece. Asocijativno polje ovog teksta nije prostor naše djece. Jeste li razgovarali sa njima? Jeste li ukapirali da su petnaestsekundni TikTok klipovi, bez konteksta i značenja, centar njihovog referentnog sistema? Jeste li ukapirali da je njihov svijet instantan – ništa mu ne prethodi i ništa mu neće slijediti? Nema razloga i nema posljedica, jeste li ukapirali?

Niti jedna generacija, nikada, nije živjela u svijetu tako surovom, tako estetski i etički očišćenom od ljepote i vrline, u kakvom odrastaju naša djeca. A mi smo toliko bijedni da čak nismo u stanju ni uprijeti prstom u ono čudovišno što je stvorilo svijet u koji su ta djeca bačena – nego hoćemo još investitora, još kredita, još komoditeta i još kapitalizma.

Kao u njemačkoj narodnoj priči o sviraču iz Hemelina, tehnološki giganti su odveli našu djecu. https://en.wikipedia.org/wiki/Pied_Piper_of_Hamelin

I eto nas. Bravo ni ga. Naša djeca su starija od nas. Naša djeca više nisu naša.