Redateljica Sara Ostertag postavila je na scenu Linzer Kammerspiele dramatizaciju romana Tijana Sile i stvorila uvjerljivo i umjetnički zrelo zalaganje za mir. Predstava rekonstruiše svakodnevni horor djece zatočene u opsadnom Sarajevu i ostavlja publiku s neugodnim pitanjem: je li Evropa nešto naučila?

Kada je 1992. godine srpski obruč oko Sarajeva počeo da se sve nepropusnije zatvara, stanovnici nisu ni slutili da ih čeka četverogodišnje mučeništvo. S okolnih brežuljaka padala je neprekidna kiša granata – više od 300 eksplozija dnevno. Sniajperska vatra kosila je mirne civile dok su po vodu išli ili obavljali svakodnevne poslove. Više od 11.000 ljudi platilo je životom taj ratni teror, piše bečki der Standard.

Roman Radio Sarajevo Tijana Sile – autora i nastavnika koji je i sam pobjegao iz Bosne – polazi od jednostavne, potresne istine: za djecu koja nisu poznavala ništa drugo, taj pakao je postao jedina normalnost.

Seilbahner na Brechtu – poetika opstanka

Na sceni Linzer Kammerspiele ta djeca nastanjuju kabinu žičare. Kroz taj zaklon puše oluja historije, ali živci se pretvaraju u topovske cijevi. S gornjih letvi vise tomtomi s napetim žicama koje živa muzičarka Jelena Popržan udaraljkama trzа sve dok se, poput strpljenja, ne prekinу. Scenografija i kostimi (Nanna Neudeck) ovu napetost pretvaraju u fizički doživljaj.

Ovo je koprodukcija Landestheater Linz i bečkog teatra "Teata" iz Gumpendorfa. Tijan (Luka Dimić) i njegovi prijatelji Rafik i Sead proviruju kroz ratni pejzaž kao živahni nestašluci. Komadiće zidova pogođenih kuća – sada prikazane kao sunđeraste kocke i kvadri – djeca sklanjaju u improvizovana skloništa ili njima lupaju jedni druge po glavi u prepirkama. Krv ubijenog prolaznika tiho teče kroz pukotine, a scenski snijeg je upija kao da je bosanska sestrа Frau Holle prosула piljevinu.

Redateljica Ostertag vješto balansira između igre i sjećanja. U trenucima kada opis ne dostiže, glumci s jugoslavenskim korijenima prelaze na bosanski, srpski ili hrvatski. Kvartet tumača brechtianski se odupire punoj emotivnoj identifikaciji. "Mi smo zaboravljeni", znaju ovi koje je svjetska savjest grubo zanemarila.

Rat koji ne prestaje

U odsustvu AC/DC-a i Metallice, likovi slušaju hrvatske šlagere ili s gnušanjem prelistavaju požutjele časopise za odrasle, koje trguju s UNPROFOR-ovim vojnicima za zapadnjačke cigarete. Pred publikom prolaze tinejdžeri koji se odijevaju u ulogu branitelja domovine – a nemoć roditelja (Popržan i Klaus Müller-Beck) postaje opipljiva: pasivnost prepuštenih grize duboko u roditeljski autoritet.

"Rat nikada nije prestao." Iako se glumci na kraju prijazno opraštaju – poput uslužnih radnika koji su učinili nešto više od pukog igranja nota Mrtvačkog plesa – publika naslućuje traume koje su ratni užasi ostavili na tijelu i duši. A budući da je furija rata smatrala potrebnim da ponovo pohodi Evropu, večeri poput ove postaju ne samo kulturna nego i civilizacijska nužnost.