Piše: IVICA IVANIŠEVIĆ (Slobodna Dalmacija)

U moj je život Ervin Rustemagić ušao s najlonskom kesom u ruci. Čim se u proljeće 1993. iskrcao iz vojnog transportera koji je držao "prugu" između Sarajeva i Splita, pa za uspomenu rijetkim putnicima udarao šeretski žig "Maybe Airlines", zajednički ga je znanac doveo u redakciju "Nedjeljne Dalmacije". Meni, zanesenjaku u stripove, činilo se kao da je preda mnom stao Mandrak ili Fantom, mitološko biće koje je iskoračilo sa stranica novina i sad mi pruža ruku.

Kad je 1971. izašao prvi broj "Strip arta", imao sam sedam godina. Već tada živio sam u dva svijeta, pretežno dosadnoj stvarnosti i uzbudljivom crno-bijelom univerzumu u kojemu je sve bilo moguće. Ervinu je bilo devetnaest. Netko bi mogao reći da je bio apsolutno, neporecivo i beznadno premlad da bi se zakitio titulom glavnog urednika strip-revije koju izdaje velika novinska kuća kao što je bilo sarajevsko "Oslobođenje". On je, međutim, bio čvrsto uvjeren kako mu karijera neoprostivo kasni u polasku. I bogami je imao ozbiljne argumente za tu tvrdnju.

Kao klinac zanosio se idejom da će jednoga dana postati crtač stripova. Ne može se reći da nije imao dara, ali je vrlo brzo shvatio kako njegov talent ipak ima ozbiljna ograničenja i kako nikad neće postati ravan autorima kojima se divio. Ta ga je spoznaja ražalostila, ali se nije predao samosažaljenju, nego se posvetio mozganju kako živjeti od stripova i za stripove, a ne biti pritom ni scenarista ni crtač. A zašto ja ne bih bio urednik neke revije?

NI DJEČAK NI MUŠKARAC

Godinama kasnije i meni je slična ideja znala pasti na pamet, ali bih je već u sljedećoj sekundi sahranio, jer mi se, s puno razloga, činila fantastično besmislenom i nemogućom. Njemu nije. On je sjeo za stol u bašči svoga skromnog doma na Ilidži, mislio, mislio, mislio, pa na koncu shvatio što prije svega treba učiniti. Otišao je u najbliži poštanski ured, tamo zamolio telefonski imenik mrežnog područja Beograd i iz te goleme kupusare prepisao adrese svih ambasada zemalja za koje je do toga trenutka čuo da imaju ozbiljnu produkciju stripova. Potom je sročio cirkularno pismo, objasnio uglednim diplomatima kako želi stupiti u kontakt s izdavačima iz njihovih država te ih zamolio za pomoć. I onda su se počela događati čuda.

Nećete vjerovati, ali svi su mu odgovorili. Svi redom, bez jedne jedincate iznimke. Neki su pedantno popisali adrese nakladničkih kuća koje se bave stripom, drugi su otišli toliko daleko da su mu poslali pakete s primjercima izdanja iz svojih zemalja. Obodren tako lijepim gestama, mladi Ervin, ni dječak ni muškarac, sjeo je za isti stol u bašči i sročio novo cirkularno pismo koje je potom poslao na adrese izdavača iz bijeloga svijeta. Ne otkrivajući svoju dob, predstavio se kao nakladnik u potenciji i zamolio ih za informacije o cijeni autorskih prava na naslove koje imaju u svom katalogu. I čudo se još jednom dogodilo, apsolutno svi su mu odgovorili. Koji mjesec kasnije, mogao se pohvaliti kako održava vrlo živahnu, prijateljsku korespondenciju s važnim ljudima na međunarodnoj nakladničkoj sceni.

Onda je još malo mozgao, pa za stolom u bašči skicirao maketu revije koju je nazvao "Strip art". Kad je zaokružio svoj projekt, otišao je do jedine novinske kuće u Sarajevu koja je bila kadra izgurati njegovu ideju. Tamo su ga dočekali s podsmijehom, ali ga nisu odmah, s vrata, nogirali. Valjda ih je zabavljalo slušati klinca kako fantazira o spektakularnom izdavačkom pothvatu. No kako je vrijeme odmicalo, postali su svjesni da dečko zaista ozbiljno misli. Na svako njihovo zlurado pitanje koje je trebalo potkopati izvedivost projekta, on je spremno i bez kolebanja odgovarao, jer ga nijedno nije moglo iznenaditi. Došao je temeljito pripremljen i napucan samopouzdanjem. Starim novinarskim džombama s kojima je pregovarao najviše se svidjelo što nije imao skoro nikakvih kadrovskih prohtjeva. Trebao mu je samo jedan tehnički urednik, a sve je ostale poslove pristao osobno preuzeti.

STRIP ART

Tada se dogodilo i treće čudo u seriji. Ljudi s vrha zapovjedne vertikale "Oslobođenja" su pristali. Sve je bilo super dok nisu shvatili kako je Ervin još uvijek maloljetnik. Zakon je u tom smislu, i onda baš kao i danas, bio nepopustljiv: djeca nemaju što tražiti na vrhu bilo kakve poslovne, pa makar i malešne, piramide. Predložili su mu da će pro forma imenovati nekog drugog na mjesto glavnog i odgovornog urednika. Taj se neće miješati u njegov posao, samo će posuditi svoje časno ime i fingirati veliku facu, no Ervin je njihov prijedlog bez mrvice kolebanja odbio. Zahvalio im se na pažnji i poručio kako će se vratiti kad postane punoljetan. Zato su i "Strip art" i njegova karijera kasnili u polasku.

Već prvim brojem ta je revija osvojila naklonost masovne publike. Mnogi kultni naslovi francusko-belgijske produkcije i američkog sindikatskog stripa svoju su jugoslavensku premijeru imali upravo na stranicama "Strip arta". Osim s popularnim serijalima, Ervin nas je upoznavao i s njihovim tvorcima, crtačima i scenaristima o kojima je u svakom broju pisao vrlo instruktivne tekstove koji su prštali zaraznom strašću. To mu nije bilo dosta, nego je početkom sedamdesetih publicirao i dvije pionirske knjige o stripu iz kojih se nekoliko generacija entuzijasta s ovih prostora upućivalo u tajne zanata.

Godinu dana nakon izlaska prvog broja "Strip arta", on je utemeljio i svojevrsnu brend ekstenziju te revije, agenciju "Strip Art Features". U ovaj se pothvat nije upustio po modelu javno-privatnog partnerstva, kako je funkcionirala njegova izdavačka suradnja s "Oslobođenjem". Sam-samcat, bez ičije potpore, osnovao je agenciju koja će potom dulje od pedeset godina zastupati na stotine autora sa svih strana globusa i brinuti se za plasman njihovih stripova. Utoliko i ne treba čuditi što je već u ranim dvadesetima bio član stručnih žirija na najuglednijim festivalima stripa kakav je primjerice onaj u Angoulemu.

Do ranih tridesetih već je bio kanoniziran kao urednik najbolje strip-revije na svijetu. To je priznanje dobio na festivalu u Lucci, stojeći uz dvojicu dobitnika nagrada za životno djelo, Burnea Hogartha, legendarnog crtača Tarzana, i Lee Falka, još legendarnijeg scenaristu Fantoma i Mandraka. Ne postoji nijedan pravovjerni fanatik stripa koji ne bi ubio za priliku da pozira u društvu te dvojice genijalaca, a zamislite kako bi se tek osjećao da uz njih pozira kao nagrađivani kolega.

PRETVORILI SE U PEPEO

U najlonskoj kesi koju je Ervin imao u ruci kad smo se upoznali, bila je sva njegova imovina, rezervni par ili dva rublja, neseser i napola istopljena figurica Yellow Kida, priznanja što ga je zaslužio devet godina ranije na festivalu u Lucci. Naime, na samom početku opsade Sarajeva, njegov obiteljski dom i poslovni studio u Aerodromskom naselju razoreni su tenkovskim projektilom i potom spaljeni. Osim sve njegove imovine i svih uspomena, u pepeo je toga dana pretvoreno i – pazite sad! – četrnaest tisuća originalnih stranica stripova, u tome trenutku najveća privatna zbirka na svijetu. Na dugom popisu sarajevskih žrtava stripocida nema nijednog osrednjeg, samo solidnog autora, na lomači su izgorjela isključivo djela najvećih umjetnika. Kao ilustraciju prilažem tek neka imena: Harold Foster, Doug Wildey, Joe Kubert, Warren Tufts, Sergio Aragonés, George McManus, Alex Raymond, Charles M. Schulz, Mort Walker, John Prentice, Al Williamson, Gordon Bess, Bud Sagendorf, Alberto Breccia, Carlos Meglia, André Franquin, Maurice Tillieux, Hermann Huppen, Martin Lodewijk, Philippe Bercovici, Giorgio Cavazzano, John Burns, Ferdinando Tacconi, Andrija Maurović... Od svih Ervinovih stripovnih memorabilija uspio je preživjeti samo Žuti dječak, iako i on u teškome stanju, mjestimice deformiran i pocrnio od gareži.

Kad smo se upoznali, on je bio savršeno ravnodušan prema činjenici što su mu izgorjele tolike stranice Princa Valijanta, Ripa Kirbyja, Gastona i Peanutsa. Jedino mu je bilo važno da iz sarajevske stupice uspije izvući suprugu i djecu. Cijeli ceh crtača i scenarista mobilizirao se s tom zadaćom, svatko je u svojoj zemlji potezao za rukav istaknute političare i osobe od utjecaja ne bi li ih uvjerio da se zauzmu za slučaj obitelji Rustemagić. U nekoliko navrata sastavljale su se peticije koje nisu potpisivali samo autori stripova, nego i ugledni svjetski književnici, filmski redatelji, filozofi... Čak je i glavni newyorški rabin sročio pismo u kojem je srčano podržao inicijativu. Ali sve je bilo zaludu, nijedan napor nije urodio nikakvim opipljivim plodom.

Ervinovi bliski prijatelji, Hermann Huppen (autor serijala "Jeremiah" i "Tornjevi Bois-Mauryja") i Martin Lodewijk ("Agent 327", "Storm"), bili su do te mjere frustrirani činjenicom što nijedna njihova inicijativa ne proizvodi nikakve učinke da su naposljetku pronašli nekog opskurnog Nijemca koji je svojedobno bio vojnik u Legiji stranaca i predstavljao se kao čovjek bondovskih performansi. "Ući u Sarajevo, tamo pronaći gospođu Edinu, djevojčicu Maju i dječaka Edvina, uzeti ih pod ruku, izaći iz Sarajeva, pa preko 349 barikada i rampi doći u Split i ukrcati ih na avion? Da izvinete, meni je to pičkin dim", na tečnom je njemačkom odgovorio Hermannu i Martinu kad su mu ponudili angažman. Uzeo je pedeset tisuća maraka predujma i nakon nekoliko dana svojim poslodavcima objavio kako nije imao sreće, zadaća se ipak pokazala preteškom, ali je svejedno zatražio da mu se isplati ostatak dogovorenog honorara.

SPARTANSKA DISCIPLINA

Čak ni kraljevi naive poput Hermanna i Martina nisu na to htjeli pristati, pa su mu ogorčeno poručili da je običan prevarant i da ga više ne žele vidjeti. A onda su se malo uplašili, jer je bitanga znala gdje žive, pa su se pobojali za svoju sigurnost. Kako je moja malenkost trebala služiti kao neka vrsta terenskog oficira za vezu s tom barabom, oni su mu bili proslijedili moju adresu, pa su se prepali da bih, u paketu s njima, i ja mogao nastradati. Za svaki slučaj, faksom su mi poslali njegov portret, skicirao ga je Martin po sjećanju. Tome su priložili i neobično koristan savjet: "Vidiš li u svojoj blizini muškarca koji sliči ovome s crteža, trči koliko te noge nose."

Na koncu je jedna obiteljska drama ipak sretno razriješena i bez uplitanja bjelosvjetskih vucibatina, pa su se Rustemagići skrasili u Celju odakle je Ervin nastavio voditi i širiti svoje poslove. Dok je pokušavao izvući svoje najdraže, Ervin se putem faksa redovito dopisivao sa svojim prijateljem i klijentom, slavnim američkim crtačem i voditeljem privatne strip-akademije u New Jerseyju, Joeom Kubertom. Te poruke postat će dramaturškom kičmom velikog grafičkog romana "Fax from Sarajevo", koji je izašao 1996. i potom osvojio cijeli niz prestižnih nagrada, među kojima je i Eisner Award.

Nakon što je zajedno sa svojom obitelji postao junak stripa, Ervin se vratio onom što najbolje zna: trgovanju pravima na naslove iz prebogatog kataloga njegove agencije. U pravom trenutku shvatio je kako stripovi mogu biti vrlo zahvalni predlošci za preradu u drugim - nazovimo ih rođačkim - stvaralačkim nišama, prije svega na filmu i televiziji, pa je proširio obujam svog poslovanja i postao izvršni producent na nekolicini projekata koji su popularne roto-junake prebacili u svijet pokretnih slika.

Spartanski discipliniran, to je nastavio činiti i kad je došao u dob kada se po sili zakona treba otići u mirovinu. Ni teška dijagnoza nije ga pokolebala, kad su mu je objavili, on je postupio kao oni junaci akcijskih filmova koji nakon neke vratolomne eskapade samo otresu prašinu s revera i nastave po svome.

Postoje ljudi za koje ti se ponekad može učiniti kako ih nisu stvorili očevi i majke, nego da su sami sebe i porodili i podigli. Toj rijetkoj sorti pripadao je i Ervin Rustemagić koji je u kontru svim objektivnim šansama napravio veliku međunarodnu karijeru u zabavnoj industriji prkoseći cijeloj seriji nepovoljnih okolnosti na koje ga je ćudljiva sudbina osudila: prvo je u socijalizmu morao osvojiti pravo da postane (i ostane) kapitalist, onda je na sarajevskoj streljani morao sačuvati živu glavu i svoje najdraže, pa gol kao pištolj krenuti još jednom ispočetka, bez ičega osim najlonske kese u kojoj su gaće, četkica za zube i malešna skulptura Žutog dječaka.

Rijetki su ljudi koji iz svega toga uspijevaju izaći bez mrvice gorčine, ne pristajući ni pod koju cijenu na ulogu žrtve. Moraš stvarno biti faca kalibra Garyja Coopera, pa da kao maneken stoicizma i ikona coola prođeš kroz sve te nevolje. Moj prijatelj Ervin učio je od najboljih. Obožavao je klasične vesterne i nije propuštao nijednu priliku da ih gleda na televiziji. Umro je prošle subote točno u podne.