Piše: Pavle Pavlović

Još mi nema kućnog doktora i nema ni uputnice ka psihijatrima, koji me jedva čekaju. Nadam se im neću biti težak slučaj i da se često susreću s pacijentima što im snovi ugrožavaju javu.

Evo ja već sedmicama ne smijem u krevet, niti oči zatvoriti, a kamoli zaspati. Znam pojaviće se onaj prokleti prozor koji sa strahom otvaram. Pendžer koji me vodi  putem vijuga u glavi, što mi zahuktalo ne daju duši da nađem smiraj kada je vrijeme punjenja životnih baterija, a ne pražnjenja bez zadrške i donosi još jedno mamurno jutro.

Cijelog dana potom proganjaće me slike još jednog noćnog lutanja u iluzijama da je sve oko mene bila java, java i ništa drugo.

Ali, kako objasniti da još uvijek osjećam zagrljaje prvog ministra šerifa Sarajeva, zatim gradonačelnika Šehera i najbogatijeg menadžera u Bosni, sirotici kletoj.

Kao ja sam na nekom velikom prijemu što se sada neprekidno nižu u filmskom festivalskom glavnom gradu BiH. Mangupski, slobodno približavam se stolu za kojim je najviši gradonačelnik u regiji i šire. Tihi, topli čovjek koji je sve osvajao strpljivim radom, timskom uigranošću što ga je dovodila do najviših titula koje pripadaju i njegovim dva metra i ko zna koliko centimetara. Sjećam se kada sa ga upoznao kao košarkaškog juniora da sam znao reći biće nešto od tebe mali.

I evo grlim novog prvog čovjeka njegovog i mog rodnog grada.  Ja njega oko pasa, a on mene kao od šale preko ramena. Gubim se u njegovoj visini. Mogu misliti kako se prije neki dan osjećao gradonačelnik njemačkog Fridrishafena, gost Sarajeva, dok se ovako kao ja slikao sa Samirom Avdićem. Bilo je to kao poziranje Davida i Golijata… I drago mi je i ponosim se što sam pogodio s onim biće nešto od tebe mali. Sarajevo je dobilo glavnu personu  koja će sve bolje i jasnije vidjeti s visine. Dobilo je Samira Avdića kojem ne trebaju prevodioci. Parlata uz maternji na još tri jezika, a ja se ne sjećam da li mi je šta u onom nemirnom snu parlatao.

Evo me i kod čovjeka koji odiše staloženošću, sigurnošću. U njegovoj neposrednoj blizini osjećaš se 100 posto zaštićen. Čini mi se da sam ga u tom otvaranju prozora u nemirnom snu pitao kako ide sa Sarajevo Film Festivalom. Je li sve pod kontrolom? Inače, kada  ovih dana pratim sarajevske medije radosno primjećujem da stopa kriminala u vrijeme smotre sedme umjetnosti nije porasla. Možda se čak smanjila. Ipak, nisam se usudio pitati ministra unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Admira Katicu da li je koristio legendarni štos olimpijskog kolege mu Esada Aganovića. Kada su se Branko Mikulić i drugi odgovorni ljudi za 14. ZOI zabrinuto pitali da li je bolje privremeno zatvoriti nekoliko stotina najpoznatijih lopova Šehera da bi se dobila visoka sigurnost,  Aganović je kao rješenje predložio organizovanje jedinstvenog sastanka. Okupio je u jednoj velikoj sali top krimosa i lijepo ih zamolio da za vrijeme Olimpijade budu na odmoru. I bilo je tako. Da li je i sada slično? Ma, bolje i da nisam pitao, mada je u snu dozvoljeno. Jer, visoki stepen raspoloženja ministra i osmijeh na licu sve su kazivali.

A, sada najveći antifašista Kantona  Sarajevo i jedan od najbogatijih ljudi u BiH. Nije teško pogoditi čije ću ime otkucati, ali otkud mi i on u snovima. Niti me muče dugovi, niti mogu posuđivati. Najveseliji u ovoj zagrljenoj četvorci bio je upravo Nijaz Skenderagić. Ne mogu tvrditi da sam ga onako polubudan kroz otvoreni prozor mojih halucinacija pitao kako ide, majke ti, najveći antifašista i najveći tajkun u jednoj osobi. Zna se antifašisti su, kako raja misli, sve sami ljevičari, a, ne baš popularni, tajkuni teški desničari.

Srećom u poslijeponoćni film što mi je ponovno uništio svaki pokušaj da normalno hrčem uskočili su legendarni filmski i TV reditelj Ademir Kenović, bez njegovog opasnog Kuduza, i kralj slobodnog oblačenja kojim upotpunjava kolorit svake fešte, Almir Kurt, od milja zvani Kugla. Stipu, ba Paja, priče hvatajmo se vespe. I u trenu se Kugla nađe za upravljačem žarko crvenog motorina, dok smo Kena i ja pokušavali da uljepšamo kadar.

I puče zora, radosno se ustati mora. Vrtim još jednom film iz onoga što se zove mučenje od spavanja i kontam što sam zaboravio. Mogao sam, recimo, pitati ministra Katicu da mi oprosti nekoliko kazni zbog pogrešnog parkiranja, a gradonačelnika Avdića da mi preko štele nabavi kakvu  kartu za Trebevićku žičaru. Najmenadžera Skenderagića za sada nisam mislio pitati. Ali, ništa se još ne zna kada imaš jarana s lovom.

I tako prođe još jedan san noćni zgubidan.