Piše: Dragan Bursać (CdM)

“Okruženi ste suverenim, međunarodno priznatim i ravnopravnim državama, a ne prostorima koji bi jednog dana trebalo da budu vraćeni bilo kakvim zamišljenim političkim ili nacionalnim centrima.” Jedna šamar-rečenica vrijedna deset godina regionalne diplomatije. Jer upravo je tu srž problema. U Beogradu postoji politička elita (i u vlasti, i u opoziciji) koja veoma teško prihvata činjenicu da Podgorica, Sarajevo, Priština ili Zagreb nisu ispostave nekakvog zamišljenog dedinjskog centra, nego glavni gradovi suverenih država koje samostalno odlučuju o svojoj budućnosti.”

Aleksandar Vučić posljednjih godina vodi jednu te istu predstavu. Scenografija se mijenja, statisti dolaze i odlaze, televizijski studiji dobijaju novu rasvjetu, ali zaplet ostaje uvijek isti. Kad god u Srbiji poraste protesni naboj, kad god studenti izađu na ulicu, kad god ekonomija pokaže svoje ožiljke ili evropski put zastane na prvoj krivini između Putina i radikala, negdje u komšiluku mora se pronaći krivac.

Ko o čemu, Vučić o obojenim revolucijama

Tako su ovih dana, ako je suditi po Vučićevim izjavama,  crnogorski mediji postali dio nekakvog “hibridnog rata”, a Crna Gora država koja navodno učestvuje u “obojenoj revoluciji” u Srbiji.

Nije teško prepoznati obrazac. Autoritarni režimi nikada ne priznaju da građani mogu biti nezadovoljni sami od sebe, a zbog režima. Protesti uvijek “dolaze” iz ambasada, iz nevladinih organizacija, iz stranih centara moći ili iz susjednih država. Narod je, po toj logici, vječno sretan dok ga neko spolja ne zavede.

Takva konstrukcija ima dvije svrhe. Prva je mobilizacija vlastitog biračkog tijela kroz proizvodnju straha, a druga održavanje ideje da Srbija ima pravo da bude tutor cijelom prostoru nekadašnje Jugoslavije, naročito onim državama u kojima žive Srbi.

Drugim riječima, “srpski svet” nije nestao. Samo je promijenio marketinški slogan, narativ i način djelovanja.

Konačno neko sa mu…drošću

Zato zanimljiv odgovor koji je stigao iz Podgorice na lagarije srbijanskog režima. .

Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore nije posegnulo za uvredama niti za patetikom, a nije se pravilo ni ludo, ni uspavano. U nekoliko pasusa razbilo je čitavu konstrukciju zvaničnog Beograda.

“Okruženi ste suverenim, međunarodno priznatim i ravnopravnim državama, a ne prostorima koji bi jednog dana trebalo da budu vraćeni bilo kakvim zamišljenim političkim ili nacionalnim centrima.”

Jedna rečenica vrijedna deset godina regionalne diplomatije.

Jer upravo je tu srž problema. U Beogradu postoji politička elita (i u vlasti, i u opoziciji) koja veoma teško prihvata činjenicu da Podgorica, Sarajevo, Priština ili Zagreb nisu ispostave nekakvog zamišljenog dedinjskog centra, nego glavni gradovi suverenih država koje samostalno odlučuju o svojoj budućnosti.

Crna Gora je tu lekciju platila skupo.

Platila ju je referendumom 2006. godine, pokušajem državnog udara 2016, litijama, četničkom kontrarevolucijom, konstantnim miješanjem u unutrašnju državnu politiku, medijskim kampanjama i beskrajnim pričama kako zapravo nema pravo da postoji kao zasebna politička i državna zajednica.

Dvadeset godina poslije…

Dvadeset godina kasnije ista rasprava ponovo se otvara kao da građani Crne Gore nikada nisu izašli na referendum, kao da međunarodno priznanje ne postoji i kao da članstvo u NATO-u predstavlja privremeni nesporazum, kado da su vrata EU izmišljena.

Zvanična Podgorica je ovoga puta odgovorila bez kompleksa.

Podsjetila je da je nezavisnost obnovljena slobodnom voljom građana i da je ta odluka konačna, demokratska i međunarodno potvrđena. Podsjetila je da gradi građansku, multietničku i multireligijsku državu, evropsku po političkoj orijentaciji i zapadnu po bezbjednosnoj pripadnosti.

U prevodu: imamo svoj put i nemamo namjeru tražiti dozvolu iz Beograda. Posebno je efektna bila narodna izreka koju je Ministarstvo iskoristilo:

“Niko te ne nagrdi kao grdni.”

Teško je pronaći precizniji opis političke retorike koja već godinama iz Srbije stiže prema gotovo svim susjedima. Hrvatska je vječni neprijatelj, Bosna i Hercegovina privremena greška istorije, Kosovo “oteta teritorija”, Crna Gora zalutali brat, a Evropa licemjerni tutor.

Ništa bez Ivice

Kad su svi oko vas problem, možda problem ipak nije u komšiluku.

Onda se javio Ivica Dačić.

Po njemu su saopštenja Podgorice oštrija od Trampovih poruka Iranu, što zvuči kao naslov iz političke satire, ali je izgovoreno sasvim ozbiljno. U istoj izjavi ponovo se pojavljuje poznata emotivna ucjena o “stotinama hiljada ljudi porijeklom iz Crne Gore”, o istorijskom bratstvu i pitanju kome odgovara neprijateljstvo.

Odgovor je jednostavan.

Najviše odgovara onima koji na stalnoj proizvodnji sukoba grade vlastitu političku moć.

Dok građani Srbije raspravljaju o Crnoj Gori, manje vremena ostaje za pitanja o Vučiću i tiranskom režimu, inflaciji, korupciji, odlasku mladih, urušenim institucijama ili studentskim protestima. Regionalna drama uvijek je bila najjeftiniji način da se zaborave domaći problemi.

Tu dolazimo do možda najvažnije stvari.

Crna Gora je odgovorila jednoj političkoj matrici koja u Srbiji živi decenijama i koja počiva na uvjerenju da manji susjed mora biti poslušan, zahvalan i tih.

A nije.

Značaj momenta

I upravo zato je ovo saopštenje Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore mnogo važnije nego što na prvi pogled izgleda.

Nije riječ o diplomatskoj prepirci. Riječ je o simboličkom trenutku u kojem jedna država kaže da neće učestvovati u tuđim unutrašnjim predstavama, niti će dozvoliti da bude kulisa za nečiju proizvodnju neprijatelja.

Možda je najzanimljivije što je taj odgovor stigao iz zemlje čijom politikom danas upravljaju veoma različite opcije, uključujući i ljude koji sebe vide kao dio srpskog političkog korpusa. Upravo zato on ima dodatnu težinu. Pokazuje da institucija može biti snažnija od dnevnopolitičkih simpatija.

Na Balkanu smo navikli da lideri glume državu.

Ovoga puta država je progovorila sama.

I zato naslov nije psovka nego poziva na političko i svako drugo buđenje.

Crna Gora je konačno pokazala Srbiji da ima ono što svaka ozbiljna država mora imati -samopoštovanje, institucionalni refleks i Ministarstvo vanjskih poslova koje zna da suverenitet nije dekoracija za državne praznike nego obaveza koja se brani riječima danas, kako se ne bi branila mnogo težim sredstvima sutra.

Neka se nastavi ovako i Srbija će se morati o sebi zabaviti.