Piše: Pavle Pavlović

Eh, kad bi ovi bh. poslanici i političke hadžije znali koliko bi im tikve, bundeve mogle pomoći u tom neradu, u kojem je najvažnije da su im plate netaknute ili sve veće.

Tikvama bi mogli zadovoljiti sve razočaranije i siromašnije glasače. A, evo dolazi 2026. kada će krenuti izborni cirkus. Tada mogu samo neprestano ponavljati ako bog da, a ne znaju koliko bi im bundeve mogle trasirati put do pobjede.

Redovi koji slijde najbolje će objasniti tajne i moć tikava velikih i malih, kojih koliko hoćete sjedi u klupama bh institucija.
…Kad je ono kravlje ludilo haralo Zapadnom Evropom, hvalio sam se novim zemljacima kako sam majstor za pripremanje pohovanog telećeg mozga.

Od tada me neki još uporno zaobilaze. Zato se ovog puta, u beskrajnom moru raznih tikava, iz petnih žila ustežem da oduševljeno ne viknem kako je sve ovo super za pitu tikvenjaču. Ovdje sam, kao i stotine drugih, u potrazi za najljepšim simbolom jeseni, u mjesecima kada opalo lisće pali pjesnike. Mala ili velika, žuta ili zelena, išarana ili bobičasta, izdužena ili zaobljena, krasiće ulaz doma mog i donositi sreću u dugim zimskim noćima.

Ja čudne im tradicije! Izbrojaću pedeset ili više eura za bundeve koje će isprati novembarske kiše i snjegovi ili iskljucati gladne ptice. Za ove koje sam izabrao, siguran sam da bi u mene mi gospođa mogla razviti jufke za desetak pravih naših bosanskih tikvenjača. Prste da poližeš. Ovako šuti i glumi naprednog zapadnjaka.

Foliraj kako vjeruješ da će ti najobičnija tikvetina pred kućom biti amajlija za bolje sutra. Nekada je i moj stari vjerovao kako konjska potkovica zakovana u kućni prag donosi sreću. Sve do jedne večeri dok nije malo veseliji pozvonio na vrata.
Zakoračio, zapeo nogom za metalnu fortunu i ležao u gipsu dva mjeseca. Navala na prodavnice tikava, u zemlji u kojoj živim, najveća je pred treći utorak devetog mjeseca u godini. Potomci Letećeg Holandeza, Rembranta, Van Goga i Philipsa, tada se kao davljenici za slamke drže tikava nadajući se sreći pred važnu objavu Njegovog veličanstva kralja Alexandra pred nastupajuću godinu.

U tom danu, kada gotovo 18 miliona Nizozemaca sa strahom upija koliko će im džepovi biti olakšani, na žalost ili sreću, u rustikalnom zdanju haškog parlamenta odvijati će se jedna od najvećih svjetskih parada damskih šešira. Ranije što su vijesti bile tamnije, to su u veleljepnoj dvorani prevladavali svjetliji tonovi vrhunski dizajniranih pokrivala za glavu. Da su se, drage dame, ponekada ustezale od tog modnog raskoša, mogle su sa desetinama, stotinama hiljada eura bačenih u šešire dobro popuniti neki od sve praznijih socijalnih fondova kojima se ova zemlja doskoro ponosila.

Uzalud je to kazivati u vremenima kada se društva i u visokociviliziranim zemljama, kao što je ova, drastično raslojavaju na jako bogate i jako siromašne. To vam je kao bh. parlamentarcima govoriti da glasaju za smanjenje svojih plata. I u sve to se, naravno, super umiješalo i nezaboravno korona ludilo što je ovom planetu donijelo bezbroj novih milijardera. Predstavljenih kao vješte biznismene, koji su se nevejerovatnim ciframa oparali na mućkama sa vakcinama i respiratorima. Još je nezaboravno koliko se, recimo, Bil Gejts, jedan iz topa najbogatijih ljudi planeta, eksponirao u korona panici, dijeleći savjete kao da je vrhunskih liječnik, a ne maher za kompjutere i digitalije.

...Nego bolje mi je da se ponovo prihvatim tikava. Odabrao sam tri velike i desetak manjih. Velike su raznih oblika, a najvažnija je ona dvokolorka: žuto-zelena. Prva boja, po "stručnjacima" za sretne bundeve, donosi radost svjetla, a druga blagostanja i plodnosti. Moram je postaviti tik uz prag ulaznih vrata sa lijeve strane.

Tikve bobičaste

Desna je rezervirana za nekoliko manjih koje se redaju u cik-cak liniji. Posebno moram paziti da se dvije sa bobičastom korom ne nalaze jedna uz drugu. To ne štiti od zlih duhova koji se mogu nadviti nad onim što zovemo – "dome, slatki dome".
Pitam se da li je sada kasno, da li me sjajne bundevice u poznu jesen života mogu zaštiti?!

Jer, kada bacim pogled na pređene godine i ono što me je do sada snašlo, čini mi se da sam tih bobičastih najviše imao u brojnim pitama tikvenjačama koje sam do sada u slast smazao. Proklete bosanske poguzije, umjesto da smo pazili kao ovi ovdje kako zrele tikve ispred kuće stavljati, mi smo ih nemilice redali po okruglim, četvrtastim tepsijama. Prepuštajući se uživanjima sa manje ili više zagorjelim jufkama. Moj pitarski grijeh došao je na naplatu u, do skoro, ekonomski najsigurnijoj
zemlji. Kako je krenulo, od mora tikava, neće me zapasti ni košpice!

Kako li će tek biti u Bosni, sirotici kletoj kad joj ti veleumni i veleizabrani ne znaju ni tikve izabrati, a kamoli tek poredati. Jer, za spas jedinstvene Bosne i Hercegovine kao da samo preostaju bundeve i tikvani veći i mali.