Piše: DINO BAJRAMOVIĆ

Otišao je Enver Petrovci. Veliki glumac i pedagog. Veliki čovjek, prije svega. I veliki je to gubitak za regionalnu umjetničku scenu.

“Enver je posljednji iz plejade velikih albanskih glumaca s Kosova koje je poznavala cijela bivša Jugoslavija - Bekim Fehmiu, Istref Begolli, Faruk Begolli, Abdurrahman Shala, i sada Enver Petrovci. Ako ih je bilo četvorica prije njega, on je bio peti - i to ne kao broj, nego kao most, karika koja ih povezuje i s kojom se završava jedna epoha. Njegov odlazak znači da zatvaramo jedno veliko poglavlje umjetnosti i hrabrog društvenog angažmana umjetnika u našoj regiji”, kaže za “Slobodnu Bosnu” Dino Mustafić, pozorišni i filmski reditelj, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo i veliki prijatelj kosovskog glumca.

DOBAR DOMAĆIN I DOBAR GOST

Javnost je o smrti Envera Petrovcija obaviještena na Facebook stranici Regionalnog pozorišta Novi Pazar. "Sa dubokom tugom primili smo vest da nas je napustio veliki glumac, reditelj i pedagog Enver Petrovci. Njegov umetnički put i delo ostavili su neizbrisiv trag u pozorištu, filmu i kulturi čitavog regiona. Regionalno pozorište Novi Pazar imalo je posebnu čast i privilegiju da sarađuje sa njim. Kao profesor i mentor, nesebično je prenosio znanje, iskustvo i ljubav prema umetnosti našim glumcima, oblikujući generacije koje će njegovo nasleđe nositi dalje. Pamtićemo ga po njegovoj harizmi, širini duha i istinskoj posvećenosti umetnosti. Enver Petrovci zauvek ostaje deo naše pozorišne porodice." 

Dino Mustafić nam priča da se “kroz rad Envera Petrovcija na Akademiji u Novom Pazaru, pokazalo koliko je bio sjajan profesor, odgojio je briljantnu generaciju glumaca koja je danas etablirana u srbijanskom filmu i pozorištu”: “Imao je nevjerovatnu energiju, volju i želju da stvara, uvijek iznova. Čudesan glumac s velikim rasponom i snažnim društvenim angažmanom, čovjek koji je znao reći i ono što drugi nisu smjeli. Nikada neću zaboraviti njegov odgovor kada su ga pitali za Partiju (da bude član partije, a on odgovorio da je doktor, oficir i glumac narodni, a ne partijski čovjek, da pripada svima) - dakle, uvijek duhovit, brz, ironičan, a opet pun istine o vremenu u kojem smo živjeli. Njegov odnos prema sceni uvijek je bio intenzivan, predan i duboko posvećen.”  

Enver Petrovci (Foto: Arhiv)

Kao profesor i dekan na Akademiji umetnosti u Prištini, Petrovci je Mustafiću u prvoj dekadi novog milenija bio domaćin i kolega koji ga je, kada je bio u statusu gostujućeg profesora, ugostio s velikom toplinom i profesionalnom radoznalošću.

“Za mene će Enver ostati u pamćenju kao umjetnik i čovjek koji je znao da bude i glasniji i hrabriji od drugih, a opet duboko svoj. Dobro sam ga poznavao, profesionalno i privatno. Bio je čovjek koji povezuje gradove, prkosi administrativnim i političkim barijerama i nije mnogo držao do toga ‘šta čaršija priča’. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova prijeratna uloga u 'Djelidbi' u Kamernom teatru 55. Odlazak Envera Petrovcija jednog od najvećih balkanskih glumaca je podsjetnik na jedno veliko vrijeme teatra i filma na ovim prostorima”, potcrtava Mustafić.

"PRAZNIK U SARAJEVU“ I OSTALO

Enver Petrovci rođen je u Prištini 28. februara 1954. godine. Gimnaziju je završio na Kosovu, a 1978. diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi u kojoj su, između ostalih studirali, bosanskohercegovački glumac Vlado Kerošević i njihov srbijanski kolega Branislav Lečić. U tom gradu je i započeo glumačku karijeru. Bio je angažovan u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212, Beogradskom dramskom pozorištu, a glumio je i na drugim scenama bivše Jugoslavije. Nakon raspada SFRJ vratio se u Prištinu. “Vratio sam se u Prištinu kad je pukla prva puška u Sarajevu”, govorio je za “Slobodnu Bosnu” krajem juna 2008., kada smo ga posjetili na Akademiji umetnosti u Prištini.    

Velikan regionalnog glumišta (Foto: Arhiv)

“Envera pamtim od njegovog dolaska u Sarajevo odmah nakon rata, kada je učestvovao na MESS-u, bio u žiriju”, prisjeća se Dino Mustafić nekadašnji, dugogodišnji direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Osim pedagoškim radom na Akademiji umetnosti, bio je osnivač i direktor prištinskog teatra Dodona, a 1994. osnovao je prvu privatnu glumačku školu, Glumački studio, u Prištini. Iz tog studija rođena je kosovska Akademija umetnosti. Neko vrijeme živio je i u Tirani, a povremeno je snimao i sudjelovao i na festivalima u Srbiji.  

Pitamo li smo Petrovcija, tog 28. juna 2008., kada je na obližnjem Gazimestanu obilježena godišnjica Kosovske bitke,  da li je Kosovo ona država za koju se i on borio. “Čovek, pre svega, ima potrebu da dođe do slobode. Da izbaci, da tako kažem, spoljnog neprijatelja kako bi normalno mogao da živi. U tome smo uspeli i narod ovde sada živi slobodno. A sloboda je najskuplja. Ekonomski još uvek ne osećamo neka poboljšanja. Prljava su ovo vremena u kojima se intelektualci najbrže povlače. Boje se tih prljavih vremena. A ja ih kritikujem zato što nisu digli svoj glas protiv bagre koja se i ovde skupila, baš kao i posle svakog rata i bilo gde. Onaj ko je govorio verovatno nije dobro prošao. Morao si da im se pridružiš pa da uspeš. Ako im se nisi pridružio, bio si odbačen iz tog društva. Ovde nije idealno, ali u poređenju sa ostalim dru{tvima u regiji, Kosovo je bolje prošlo. Ali, ovo još uvek nije ono Kosovo za koje smo se mi borili, može još puno bolje. Moramo se sada boriti i protiv unutra{njeg neprijatelja”, odgovorio je Enver.

Uloge sada nećemo nabrajati. Ni u pozorištu, ni u TV serijama i filmovima, ni u dugometražnim igranim filmovima.

Tek ćemo spomenuti, da je pred rat, 1990. i 1991., Enver Petrovci igrao u tri bosanskohercegovačka igrana filma: “Gluvi barut” Bate Čengića, “Stanica običnih vozova” Nenada Dizdarevića i “Praznik u Sarajevu” Benjamina Filipovića.