Presuda Velikog vijeća u predmetu „Kovačević“ svojim tonom i kontekstom stvara percepciju da je sve u tom predmetu bilo namješteno i da je Veliko vijeće išlo sa umišljajem da obori ovaj predmet.

Nakon sastanka premijera Hrvatske Andreja Plenkovića sa tadašnjom predsjednicom Siofrom O'Leary došlo je do prihvatanja zahtjeva za postupak pred Velikim vijećem iako je, prema samoj praksi u Evropskom sudu za ljudska prava, procenat odbijanja zahtjeva oko 97%, dok je predmet „Kovačević“ ušao u tih 3% prihvaćenih zahtjeva, upravno nakon pomenutog sastanka, piše novinska agencija Patria.

Na isti način, nakon sastanka premijera Hrvatske Andreja Plenkovića sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom u oktobru 2024. godine, upravo je tad visoki predstavnik uputio zahtjev za uključivanje u predmet u svojstvu „Treće strane“ izvan roka utvrđenih Pravilima suda koji je, gle čuda, ipak dozvolio uključivanje visokog predstavnika iako je rok bio probijen.

U tom periodu se pojavljuje i Hrvatska sa svojom donacijom 100.000 eura prema Evropskom sudu za ljudska prava, što nije uobičajena praksa, ali koja stvara percepciju pritiska ili odobravanja Suda da postupi po željama Hrvatske.

Kako sam Kovačević kaže, predsjednik Suda, Marko Bošnjak je svojom instrukcijom naložio visokom predstavniku da njegov podnesak ne može biti duži od 10 stranica i da ne smije ulaziti u meritum predmeta.

Visoki predstavnik dostavio je 600 stranica i ulazio u meritum predmeta, dajući čak političke kvalifikacije, koje nisu pravni argument, što unosi dodatnu sumnju o uvezanosti visokog predstavnika sa rukovodstvom Suda.

Posebno je interesantno da se sve to dešavalo kada je Kovačević dostavio Sudu dokument Ureda za zakonodavstvo koji eksplicitno tvrdi da lica kojima je istekao mandat vršitelja dužnosti ne mogu obavljati pravne radnje. U tom slučaju znamo da su podnesene i krivične prijave, a od strane parlamentarca Zlatana Begića.

Vjerovatno se sam visoki predstavnik uplašio da bi druga strana, predvođena HDZ-om mogla ostati bez predstavnika u postupku, pa se uključio u postupak, kako bi izvojevao obaranje presude, iako mu to nije posao, niti je bilo kada rekao ko plaća tu skupu advokatsku kuću BlackStone Chambers.

Sumnjiva argumentacija i napadi na Kovačevića

U presudi, Evropski sud za ljudska prava tvrdi da bi u toj fazi postupka, utvrđivanja nedostatka aktivne legitimacije navodnih vršilaca dužnosti agenata Vijeća ministara kojima je istekao aktivni mandat, ugrozilo pravnu sigurnost, a da ne govori koliko je prihvatanje vršilaca dužnosti agenata sa isteknutim mandatom ugrozilo pravnu sigurnost samog Kovačevića.

U presudi, što je ozbiljan presedan, govori se da je Kovačević zastrašivao visokog predstavnika, iako je nemoguće naći bilo kakvu izjavu ili ponašanje Kovačevića, koje bi se moglo okarakterisati kao zastrašivanje. Visoki predstavnik nije bio tužena strana, tako da je nelogično uopšte pomisliti da bi Kovačević posezao za zastrašivanjem. S druge strane, Kovačeviću su upućene prijetnje smrću što je on prijavio policijskim organima, ali o tome Sud niti slova, a isto tako ni visoki predstavnik u svojim izjavama ili saopštenjima sa Vijeća za implementaciju mira nije rekao ništa.

Da li tako nešto znači da je život Kovačevića manje vrijedan od drugih građana ili visoki predstavnik šutnjom odobrava prijetnje Kovačeviću.

U presudi „Kovačević“ iz avgusta 2023. godine, spominju se stavovi Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, kao nadređenog tijela Evropskom sudu za ljudska prava, zatim Komiteta ministara, Komesara za ljudska prava i mišljenja Venecijanske komisije, koja idu u prilog Kovačevićevim argumentima, ali ih Veliko vijeće nije uopšte uvažilo. Da li tako nešto znači da se Evropski sud za ljudska prava postavlja iznad navedenih institucija Vijeća Evrope, dajući sebi za pravo da ne uvažava njihove stavove i mišljenja.

Evropski sud tvrdi da Kovačević nije dokazao diskriminaciju njega, a onda u nastavku govori da dva entiteta imaju potpuno različite načine izbora u Predsjedništvo i Dom naroda, čime zapravo potvrđuje diskriminaciju.

Posebno je čudan stav o „actio popularis“ sa tvrdnjom da je Kovačević to radio za neku višu stvar, a da nije bio direktno pogođen diskriminacijom koja mu oduzima aktivno biračko pravo, što nije tačno, iako je najveći dio domaće javnosti navijao za Kovačevića, smatrajući ga svojim predstavnikom, ali s druge strane toliko je očito da Kovačević kao stanovnik entiteta Federacija BiH, u izborima za Predsjedništvo BiH, može glasati samo za etnički podobne kandidate, Bošnjake ili Hrvate, dakle ne može glasati za sve kandidate. U izborima za Dom naroda, Kovačevićevo pravo prestaje sa glasanjem za kantonalne skupštine, tako da on tim glasanjem nema nikakav utjecaj na izbor delegata u Dom naroda, koji se imenuju u okviru političkog dogovora političkih stranaka, a ne kao rezultat glasanja glasača.

Najzad Kovačevićeva etnička pripadnost, za koju on tvrdi da je nikad nije mijenjao niti prilagođavao, potpuno je irelevantan podatak, jer aktivno biračko pravo se ne može povezivati sa etničkom pripadnošću, niti etnička pripadnost smije da omogući veća ili manja prava u konzumiranju aktivnog biračkog prava. Ali znamo ko jeste mijenjao etničku pripadnost i prilagođavao je političkom kontekstu – Dragan Čović koji se izjašnjavao kao Jugosloven i potpisivao ćirilicom prije nego što je postao veliki Hrvat.

Kada se sve ovo sagleda, može se zaključiti da je Evropski sud za ljudska prava srušio vlastiti integritet, tako što se pretvorio u političko tijelo, što je vidljivo iz niza političkih konstatacija u presudi „Kovačević“. Pokušaj diskreditacije Kovačevića, vidljiv je pokazatelj namjere i to one zle namjere, jer je Evropski sud za ljudska prava u ovom postupku pred Velikim vijećem očito nastupao sa umišljajem da se prethodno donesena presuda obori. Posebno stvarajući odnos 3:1 protiv Kovačevića, prihvatajući pristrasne „Treće strane“ koje su se uključile izvan propisanog roka. Zašto Sud nije niti pogledao pismo dopredsjedavajućeg Vijeća ministara, koji je kazao da Vijeće ministara nije nikada zauzelo bilo kakav stav o uključivanju u ovaj predmet i imenovalo adekvatna lica, jer je prethodnim agentima istekao mandat. Da li tako nešto znači da se u Evropskom sudu za ljudska prava skrivaju ili sklanjaju pisma koja su bila u korist Kovačevića?

Kako takvome Sudu vjerovati u budućnosti, pitanje je za Parlamentarnu skupštinu Vijeća Evrope.