Teško je opisati koliko je priča o dvojici ruskih pilota dronova, poznatih pod pozivnim imenima Ernest i Goodwin, uzdrmala rusku javnost koja prati rat u Ukrajini. U rujnu 2024. razotkrili su korupciju svog zapovjednika, zbog čega su, gotovo simbolično, poslani u smrt na takozvanu ‘misiju poništenja‘, eufemizam za samoubilački napad, piše Foreign Policy.

Njihova pogibija izazvala je val bijesa na proratnim Telegram kanalima, toliki da je čak i Kremlj bio prisiljen reagirati. No, pukovnik Igor Puzik, čovjek čija ih je odluka poslala u smrt, i dalje mirno zapovijeda i pojavljuje se na državnoj televiziji kao uzoran časnik.

Među vojnicima se zato uvriježio novi izraz - puzikovština. On označava sve ono što je pošlo po zlu s ruskom vojskom: nekažnjivost, nesposobnost i izdaju vlastitih ljudi.

Kolaps povjerenja

Taj pojam postao je simbol šireg kolapsa povjerenja između zapovjednika i običnih vojnika. Cijele postrojbe funkcioniraju kao privatni feudovi svojih časnika, koji preprodaju gorivo, kradu opskrbu i na svaku pritužbu reagiraju slanjem nezadovoljnih vojnika na ‘poništenje‘. Na Telegramu se javljaju mobilizirani vojnici koji tvrde da su im regruteri obećali jednogodišnje ugovore, a u stvarnosti su ih vezali na neodređeno vrijeme.

Čak su i specijalizirane posade podmornica i operateri balističkih projektila preraspoređeni u pješačke jurišne jedinice jer su, prema logici Glavnog štaba, korisniji kao topovsko meso nego kao stručnjaci.

U takvom okruženju, generali su postali simboli prezira. Generala Aleksandra Lapina vojnici i dalje spominju s gorčinom, jer je svom sinu uručio medalju dok su se njegove trupe povlačile iz Harkiva.

Pukovnik-general Rustam Muradov, poznat po beskrajnim ofanzivama kod Vuhledara koje su trajale gotovo dvije godine i odnijele hiljade života, danas je sinonim za neuspjeh i bešćutnost. Takve priče šire se rovovima i društvenim mrežama, nagrizajući ono što je nekoć bilo temelj svake vojske - povjerenje između zapovjednika i vojnika.

Trulež sistema

Ta trulež sistema donijela je katastrofalne vojne odluke i probudila nezadovoljstvo šire nego ikada prije. Velik dio procjena o ruskim gubicima spominje i do 350 hiljada poginulih (poimence pobrojanih više od 135.000), a broj onih koji su teško ranjeni ili trajno onesposobljeni približava se milijunu. Mnogi su nestali, njihova tijela nikad pronađena.

Unatoč ogromnim gubicima, ruska vojska nije ostvarila značajnije dobitke od početka invazije. Mit o ‘nezaustavljivoj ratnoj mašini‘ odavno se raspao, a nova taktika svede se na male, lakše opremljene jurišne skupine od dvoje ili troje ljudi, koje često ne prežive ni dva tjedna.

Obećana obuka najčešće se svede na nekoliko dana površnih vježbi prije slanja na front, gdje većina pogiba u prvim akcijama. Njihove smrti vrijede tek nekoliko sekundi propagande u večernjim vijestima.

Sve više dezertiranja

Među vojnicima i njihovim porodicama vlada očaj, nepovjerenje i osjećaj izdaje. Pobune, dezertiranja i otvoreni cinizam sve su češći - i to ne među disidentima, nego među samim pristašama režima. Pokret ‘Put kući‘, koji predvode supruge i udovice mobiliziranih, redovito prosvjeduje pred Ministarstvom obrane, unatoč prijetnjama i etiketama ‘stranih agenata‘.

Neki zapovjednici, prema svjedočanstvima, prijete vojnicima čije se obitelji usude tražiti istinu o nestalima. Čak i izrazito proratni blogeri poput Romana Saponkova upozoravaju da bez kažnjavanja ljudi poput Puzika mobilizacija neće uspjeti i da povjerenje u sustav više nije moguće vratiti.

Kremlj, naviknut da nezadovoljstvo gasi represijom, više ne uspijeva držati korak. Zatvaranja kritičara poput ratnog veterana Igora Girkina, likvidacija vođe Wagnera Jevgenija Prigožina i proglašavanje lojalnih komentatora ‘stranim agentima‘ više ne djeluju zastrašujuće jer se nezadovoljstvo više ne svodi na pojedince, nego na milione porodica čija se osobna iskustva sudaraju s državnom propagandom.

Prema istraživanjima, više od 70 posto Rusa podržalo bi trenutni prekid rata, a više od polovice radije bi vidjelo primirje nego novu mobilizaciju. Ratne godine donijele su inflaciju, rast cijena, gotovo polovica građana prijavljuje financijske poteškoće, a 48 tisuća obitelji zatražilo je DNA testiranje kako bi pronašlo nestale rođake.

Svaki lijes koji se vrati kući, svaka šutnja vlasti, sve to se pretvara u tihu, ali duboku opoziciju režimu.

Ekonomske posljedice rata

Ekonomske posljedice rata teško se sakrivaju tako da se čak i na državnoj televiziji sada govori o poskupljenjima i nestašicama. Inflacija iznosi gotovo 9 posto, a kamatne stope središnje banke u jednom su trenu bile više od 20 posto (sada je na 17 posto).

Napadi ukrajinskih dronova na rafinerije i skladišta goriva izazvali su nestašice i rast cijena benzina. Čak i mediji poput Komsomolskaje pravde, nekoć bastiona režimske propagande, sada raspravljaju o inflaciji i padu životnog standarda - temi koja je donedavno bila tabu.

Istodobno, vojska tone u krizu novačenja. Unatoč enormnim novčanim poticajima - bonusima koji višestruko premašuju godišnju prosječnu plaću, Kremlj ne uspijeva popuniti redove.

Umjesto profesionalaca, na front odlaze zatvorenici, očajnici i ljudi s društvenih margina. Kako je napisao Saponkov:

- Možete podići bonuse i na 20 miliona rubalja, ali dok se za Puzika ne uspostavi pravda, ništa se neće promijeniti. Novac više nije dovoljan da nadoknadi izgubljeno povjerenje.

Kada čak i ratni dopisnici koje je država sama odgojila javno ismijavaju zapovjednike, jasno je da se društveni ugovor koji je Kremlj desetljećima gradio, onaj o nacionalnom jedinstvu kroz pobjedu, raspao.

Moral nije samo oslabio; on se urušio. Putinov režim uspješno je ušutkao staru liberalnu oporbu, ali sada se suočava s mnogo opasnijim neprijateljem: rezignacijom i gnjevom vlastitih pristaša. Rat koji je trebao učvrstiti režim mogao bi biti upravo onaj koji će ga potkopati, zaključuje Foreign Policy.