Pitanje da li se Izrael tokom posljednjih decenija transformisao iz suverene države u provinciju unutar američkog neformalnog imperija više nije provokativna teza rezervisana samo za kritičare američko-izraelskih odnosa.

Američka dominacija

Tekst The National Interesta na kojem se ovaj osvrt zasniva ukazuje na mnoštvo strukturalnih, političkih i diplomatskih elemenata koji, iako ne potvrđuju formalnu kontrolu, jasno pokazuju da je Izrael postao jedna od najdublje integrisanih država-klijenata u američkoj globalnoj arhitekturi moći. Ova dinamika, tvrdi autor, nije samo rezultat američke dominacije, već i izraelskog strateškog izbora - izbora koji dugoročno nosi ozbiljne rizike, prenosi Stav.ba.

Prvi i najjasniji indikator ove zavisnosti jeste finansijsko-vojni okvir odnosa. Izrael svake godine prima oko 3,8 milijardi dolara američke vojne pomoći, što ga čini najvećim recipijentom američke podrške u svijetu. Međutim, ova pomoć nije jednostrana donacija. Ona je, u suštini, temelj duboke integracije izraelskog odbrambenog sistema u američke vojne i industrijske strukture. Veliki dio pomoći mora biti korišten za kupovinu američkog oružja, a ključne izraelske odbrambene odluke donose se uz konsultacije, pa čak i u skladu s preferencijama Washingtona. Takva situacija potkopava koncept nezavisnosti izraelske vojne doktrine i stvara svojevrsnu naviknutost na američku tehničku i političku infrastrukturu.

Širok manevarski prostor

Diplomatska dimenzija zavisnosti još je izraženija. Bez američkog veta i diplomatskog štita, Izrael bi se suočio s ozbiljnom izolacijom u brojnim multilateralnim forumima, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a i Međunarodni krivični sud. Američka zaštita omogućila je Izraelu širok manevarski prostor u provođenju politika koje bi, bez tog oslonca, imale visoku međunarodnu cijenu. Ovakva strukturalna asimetrija pokazuje da je Izrael, htio to priznati ili ne, u međunarodnim odnosima postao zavisan od američke moći do mjere koja znatno nadmašuje klasično savezništvo.

Ova zavisnost ima i strateške posljedice. Izrael više ne uživa onu vrstu strateške autonomije koju je imao tokom ranih decenija postojanja. Danas gotovo svaka veća vojna operacija – od potencijalnog napada na Iran do regionalnih diplomatskih inicijativa, zahtijeva barem tiho odobrenje Washingtona. Primjeri poput američkog pritiska da se ograniče izraelski tehnološki odnosi s Kinom ili spriječi određena prodaja oružja drugim državama ukazuju da američki interesi imaju prioritet nad izraelskom procjenom vlastitog interesa. To je klasični obrazac odnosa patron–klijent.

Vrijedi naglasiti da se Izrael sam doveo u ovaj položaj. Za razliku od lidera poput Ben-Guriona, koji su nastojali balansirati između više velikih sila, savremena izraelska politika gotovo je monogamna u odnosu prema SAD-u. Oslanjanje na jednog dominantnog zaštitnika moglo je biti racionalno u doba američke apsolutne hegemonije, ali u eri multipolarnosti, kada rastu utjecaj Kine, Indije i regionalnih aktera, takva zavisnost predstavlja ozbiljan strateški rizik.

Šta nosi budućnost

Ovakav odnos ima i unutrašnje posljedice. Izrael, svjestan da će gotovo uvijek biti zaštićen od međunarodnih sankcija, nema potrebu za razvijanjem sofisticiranije diplomatije ili većom samodisciplinom u vođenju sukoba. Bez američkog zaštitnog kišobrana, Izrael bi vjerovatno bio mnogo oprezniji u provođenju spornih politika, uključujući širenje naselja i vojne operacije sa visokim civilnim gubicima. Klijentelistički odnos tako stvara moralni hazard i slabi državničke kapacitete.

Najveća opasnost, međutim, leži u budućnosti. Kako američka moć relativno slabi, a unutrašnja politika postaje sve nepredvidivija, postavlja se pitanje šta će se dogoditi s državama koje su se u potpunosti oslonile na američku zaštitu. Historija pokazuje da imperije rijetko nose svoje klijente sa sobom u fazu opadanja; naprotiv, često ih ostavljaju izloženima u geopolitičkom vakuumu.