Iako se bavim nevladinim sektorom i ne bih trebao ulaziti u politički prostor, ipak sumirati 2025. godinu bez Donalda Trumpa, predsjednika SAD-a, jednostavno nije moguće.

Svojim, na prvi pogled, nepredvidivim djelovanjem, Tramp je uveo svijet u novu epohu, piše Murat Tahirović za Preporod.

Ne postoji mjesto na našoj planeti gdje predsjednik SAD-a i njegova vlada nisu prisutni i bilo bi potrebno mnogo više prostora od ove kolumne da se nabroje sva svjetska žarišta: od Ukrajine do Gaze, od Kine do Pakistana, od Evrope do Grenlanda, Južne Amerike, Afrike...

Bilo je onih u našoj regiji koji su slavili pobjedu Trampa, smatrajući to jedinstvenom prilikom da zgrabe dio teritorija Bosne i Hercegovine, ali ubrzo su shvatili da to baš i nije politika Donalda Trumpa, a ni njegovih bližih saradnika.

Kada su uvidjeli da to neće proći, ponovo su pokrenuli narativ o nižoj rasi, islamu - smatarajući da će to doprijeti  do Trampovih ušiju.

Iz petnih žila se upinju i iz Srbije i iz Hrvatske da Bošnjake prikažu u najružnijem svjetlu, nazivajući nas takvim imenima da se pitate kako su ti ljudi živjeli tolike godine s nama, s našim roditeljima.

Pa vidite da u Zagrebu časna sestra nanese sebi teške povrede kako bi okrivila islam.

Ipak, treba znati da Haški tribunal nije donosio presude iz obijesti.

Donosio ih je na osnovu činjenica o masovnim zločinima, onih čiji sljedbenici nastavljaju da čine zločin, danas ponovo započinju s perom i jezikom, kao i oni devedesetih.

Rezimirati godinu koja je na izmaku možemo i s još jednim rezultatom koji je ostvarila Bosna i Hercegovina – postavili smo cvijet Srebrenice u parku Ujedinjenih nacija u New Yorku, rekao bih veliko, ogromno za zemlju, za narod koji i danas ponižavaju, vrijeđaju, uzimaju mu pravo na opstanak, pravo koje smo krvlju branili, a pred međunarodnim sudovima zločine, po prvi put i dokazali.

Nakon presuda Haškog suda, koje su završene 2023. godine presudama Stanišiću i Simatoviću, godinu kasnije sve smo to ovjekovječili Rezolucijom generalne skupštine UN-a, a ove, podizanjem spomenika ispred zgrade UN-a u New York, za sva vremena zapečatili zločine.

U posljednje vrijeme ohrabruje zagovaranje na raznim nivoima da se trebamo osjećati kao pobjednici i raduju inicijative, posebno koje se odnose na odbranu države.

Čini se da zagovarači, ali i društvo u velikoj mjeri, zaboravljaju ili možda nisu dovoljno informirani da ne bi bilo presuda u Hagu bez Bosne i Hercegovine, bez bosanskohercegovačkog društva, bez saradnje svih nas u jednom državnom poduhvatu gdje je svjedočilo više od 4.000 svjedoka iz  naše zemlje i gdje je naša zemlja dostavila desetine miliona dokaza na osnovu kojih je presuđena agresija Srbije i Hrvatske i utvrđen UZP, srbijanski sa Slobodanom Miloševićem i hrvatski s Franjom Tuđmanom.

Niko nam ništa nije poklonio i za presude i naslijeđe smo se svi morali boriti i izboriti.

Zbog toga "Hag" treba tretirati kao pobjedu i tako se osjećati, a ne da se preko Haga "prelazi" kao preko nečega što se podrazumijevalo.

Ništa se u vezi s BiH nije podrazumijevalo i za sve se moralo i trebalo izboriti. Posebno za presude pred jednim međunarodnim sudom.

S tim u vezi, mi se osjećamo kao pobjednici i tako se ponašamo i djelujemo i našim trudom i pobjedom su došle presude na oba UN-ova suda, rezolucije EU i na kraju UN-ova Rezolucuja i danas već cvijet Srebrenice ispred zgrade UN-a.

Ako zagovornici pobjedničkog narativa ovo ne prepoznaju, onda je dobro da što brže shvate da se mi, od početka i u kontinuitetu ponašamo kao pobjednici i za to imamo itekako dobre razloge.

Svijet će pričati našu priču, priču zasnovanu na presudama međunarodnih sudova.

A vama, revizionisti i negatori, koji nastavljate s istom retorikom, retorikom  ponižavanja i vrijeđanja, pokušajte razumjeti istinu ne zbog nas, nama je jasna, već zbog vas, možda vam pomogne u vjerovanju i pokajanju.

Na kraju, ipak o nama, nastavimo istim putem, putem istine i pravde - i nema te prepreke koju ne možemo savladati, jer mi smo u svakom slučaju pobjednici!