Zima ne donosi samo niže temperature i kraće dane – za mnoge donosi i tišinu i osjećaj praznine. I, baš kada se očekuje radost, porodična okupljanja i slavlje, kod nekih ljudi javlja se suprotan efekat: pojačana tuga, anksioznost i osjećaj usamljenosti. Zašto se zimska depresija često intenzivira uoči velikih praznika, kako da je prepoznamo i kako sebi da pomognemo, objašnjava psihijatar i psihoterapeut prof. dr Vladimir Diligenski.

Zimski period i praznici kod dijela ljudi ne donose osjećaj radosti i euforije, već pojačano neraspoloženje, umor i bezvoljnost. Prof. dr Vladimir Diligenski objašnjava da takozvana praznična depresija nema sve karakteristike kliničke depresije, ali može biti veoma mučna za one koji je doživljavaju.

„Praznična depresija nema sve atribute depresivnosti nego praktično jedno loše raspoloženje. Očekivanje susreta sa najbližima i proslave praznika za dosta ljudi predstavlja stresnu situaciju i nešto što ih ubacuje u neraspoloženje“, navodi prof. dr Diligenski.

Prema njegovim riječima, iza takvog stanja često stoje neriješeni odnosi i unutrašnja preispitivanja.

„Iza toga obično stoje bračne svađe, loši odnosi ili osjećaj da se ni od prošle godine ništa nije promijenilo. Pojavljuje se i misao – svima je bolje, jedino meni nije, vrijeme prolazi, a ja sam i dalje isti“, ističe dr Diligenski.

Umor, nesanica i tjelesne tegobe kao najčešći simptomi

Pred praznike, kada se očekuju radost i optimizam, simptomi kod nekih ljudi mogu da se pojačaju. Kako objašnjava doktor najčešće se javljaju umor, nesanica i različite tjelesne smetnje.

„Prvo se javlja osjećaj umora vezan za depresivno neraspoloženje, zatim nesanica koja je skoro redovna, uz osjećaj tjelesnih tegoba – bolovi u mišićima, zamor, osjećaj iscrpljenosti i neraspoloženja bez vidljivog razloga“, navodi psihoterapeut.

Dodaje da je često riječ o unaprijed poznatom obrascu.

„Pacijenti koji imaju sezonsku, odnosno prazničnu depresiju, znaju da im se to ponavlja godinama. Unaprijed osjećaju da će im biti loše i žele da krenu sa nekom zaštitnom terapijom, jer je taj osjećaj veoma mučan“, objašnjava profesor.

Svjetlost kao terapija i iskustva iz kliničke prakse

Kada ljudi prepoznaju početne simptome, pomoć je, kako kaže, lakša i efikasnija.

„Lakše im je pomoći jer unaprijed prepoznaju simptome. Mi onda, uz terapijske procedure, pokušavamo da to popravimo“, ističe profesor uz napomenu da sezonski afektivni poremećaj nije rijedak, posebno u severnim zemljama.

„U Skandinaviji je taj procenat između 10 i 20 odsto, jer veliki broj ljudi živi u mraku i bez dovoljno svjetlosti. Jedna od terapija je boravak u svijetloj prostoriji, uz lampe jačine oko 5.000 luksa, po dva do tri sata dnevno, što može značajno da popravi stanje“, objašnjava profesor.

Iako ne postoji precizna domaća statistika, iskustvo iz prakse pokazuje da se pacijenti sa ovim tegobama javljaju svake godine.

„Taj sezonski afektivni poremećaj nije nimalo naivan. Nekada ima obilježja ozbiljne endogene depresije i javlja se upravo zimi – kada je hladno, nema svjetlosti i ljudi manje izlaze napolje.“

Socijalni kontakti kao važan oblik prevencije

Profesor naglašava da kvalitet života u velikoj mjeri zavisi od socijalnih odnosa i aktivnosti.

„Kvalitet života je u socijalnim relacijama. Treba da biramo sa kim provodimo vrijeme i da taj izbor bude pozitivan. Dobro je da se uključimo u događaje, koncerte i aktivnosti koje se dešavaju pred praznike, da unaprijed isplaniramo prijatna iskustva“, ističe on.

Prema njegovim riječima, svako aktivno uključivanje u život ima antidepresivni efekat.

„Svaka socijalna aktivnost je antidepresivno ponašanje – druženje, odlazak na posao, vođenje računa o izgledu. Postoji mnogo stvari i događaja koji mogu da poprave raspoloženje“, zaključuje prof. dr Vladimir Diligenski.