David Broder, specijalist za evropsku politiku, upozorio je da bi Europa do 2030. mogla doživjeti krah i "užase" ako se hitno ne promijeni kurs. U svom eseju on tvrdi da su centristički lideri poput Macrona, Schulza i Von der Leyen doveli kontinent na rub, dok krajnje desničarski pokreti dobijaju snagu uz podršku iz Ovalnog kabineta, piše Dnevno.hr.

Esej stručnjaka za evropsku politiku Davida Brodera ističe da bi Europa 2030. godine mogla doživjeti krah i užas ako se hitno nešto ne promijeni. Macron, Schulz, Von der Leyen i drugi trebali su spasiti Evropu, a doveli su je na sam rub. Broder ide i korak dalje, tvrdeći da je osuđuju na užase.

Nije on, naravno, prvi autor koji ima takve pesimistične prognoze za Evropu, ali je njegov esej zanimljiv iz više razloga. Prije svega stoga što Broder tvrdi da snage koje koče Evropu danas imaju "navijača iz Ovalnog ureda", a posljedice toga osjećat će se i nakon što prestane drugi mandat Donalda Trumpa.

"Prije otprilike deset godina, val populizma zahvatio je Evropu. Oslobođeni finansijske krize, birači su se okretali rizičnim alternativama glavnim strankama, prijeteći previranjima u inače stabilnoj politici kontinenta. Bilo je to uznemirujuće vrijeme za evropske lidere. No, stručnjaci su ih uvjeravali da je rizik od preuzimanja vlasti krajnje desnice preuveličan. Robusni izborni sistemi, ne tako daleka sjećanja na diktature i slaba podrška među bogatijim biračima, vjerovali su, postavili su stroge granice podršci pobunjenicima", piše Broder.

Centristički lideri u slobodnom padu

Danas se vidi da je to bilo pogrešno. Krajnje desne stranke koje nisu zainteresirane da ujedinjena Evropa "ide dalje", a vladaju u Mađarskoj, Češkoj, donekle i u Italiji, a i u tradicionalno socijaldemokratskim sredinama, kao u Finskoj i Švedskoj, imaju sve veći uticaj.

"Možda tek dolazi gore. U vodećim evropskim privredama, centrističke vlade teško propadaju. U Francuskoj, administracija predsjednika Emmanuela Macrona je u slobodnom padu, dok Nacionalni skup Marine Le Pen dominira anketama. U Njemačkoj, kancelar Friedrich Merz čini se nesposobnim odvratiti birače od nativističke Alternative za Njemačku, iako ju je obavještajna služba zemlje označila ekstremističkom prijetnjom. U Britaniji premijer Keir Starmer tone gotovo jednako brzo kao što se uzdiže antimigrantska Reform UK. Pozornica je postavljena za krajnje desni zamah". Centristički vođe u Parizu, Berlinu i Londonu nepokolebljivo tvrde da uspon krajnje desnice nije neizbježan. Doista, često kažu da je zaustavljanje toga jedna od njihovih glavnih misija.

No, iskustvo iz prijašnjih godina ukazuju da to nije baš tako. Broder navodi primjer Francuske iz maja 2017., kada je Emmanuel Macron prvi put izabran za predsjednika. Govoreći ispred Louvrea, dao je obećanje biračima Le Pen, inzistirajući da može odgovoriti na njihove nesigurnosti. U mjesecima nakon toga često se hvalio svojim planom smanjenja podrške Nacionalnom skupu. Usredotočio se na ekonomski ponovni početak, pretvarajući Francusku u ono što je nazvao dinamičnom "start-up nacijom". Od samog početka, ovo je bila misija s neba, tvrdi specijalist za evropsku politiku. Kao predsjednik poput Jupitera, koji se uzdiže iznad obične politike, Macron je obećao Francuzima bol sada, koja će im se sutra isplatiti.

Evropa 2030: Krajnja desnica na vlasti i nova "remigracija"?

Mnogi bi mogli prigovarati da to nije bila istina, već zbog njegove politike, od smanjenja poreza za najbogatije do više dobi za penziju. Već 2022. birači su mu okrenuli leđa. Francuzi su Macrona ukorili, poslali mu jasnu poruku da ne vjeruju njegovim obećanjima. Zemlja je promijenila u kratkom vremenu pet premijera, a desne stranke samo čekaju svoj trenutak. "Ako je Macron previše snažan iz pozicije slabosti, Starmer je previše oprezan iz pozicije snage. Unatoč tome što je njegova Laburistička stranka prošle godine osvojila uvjerljivu parlamentarnu većinu, vladala je s izrazitom plašljivošću. Njihova mantra za mudro privredno upravljanje – obuzdati potrošnju danas i nadati se rastu sutra – nije inspirirala birače, a njihova rana aura menadžerske razboritosti je isparila. Smanjenje potrošnje za umirovljenike i osobe s invaliditetom pokazalo se toliko nepopularnim da se moralo napustiti, ostavljajući vladu u kaosu", zaključuje David Broder. 

Starmer je sve pokušao, disciplinirao je laburističke zastupnike kada se glasalo o socijalnoj pomoći, obuzdao je propalestinske demonstracije i nazvao aktivističku organizaciju Palestine Action terorističkom grupom. Ali, drugi neuspjesi su bili snažan vjetar u leđa Nigelu Farageu, pa je laburistima podrška pala na najniže grane.

"Do 2030. godine vrlo je vjerojatno da nećemo govoriti o biračima koji koketiraju s populizmom, već o krajnje desnim strankama koje vode glavne evropske zemlje. Ličnosti poput Faragea, Le Pen i Wildersa mogle bi imati uticaj širom Evrope. Ako to učine, naslijedit će države s novim i opasnim moćima", tvrdi David Broder.

Kako bi izgledala krajnje desničarska Evropska unija? Evropski program Zelenog plana nestao bi, primjerice. Umjesto toga, evropska ulaganja vjerovatno bi išla u obnovu nacionalnih vojski, širenje aparata masovnih deportacija i jačanje evropskih vanjskih granica. Puzajuća privatizacija, posebno zdravstva, mogla bi se kombinirati s policijskim djelovanjem temeljenim na vještačkoj inteligenciji kako bi se disciplinirali siromašni i prekarni. Broder prognozira da bi ukrajinske izbjeglice, kao dio šireg zaokreta protiv Ukrajine, bili tretirani sumnjičavošću, a muslimani i druge manjine bile bi meta prisilnih repatrijacija u okrutnom programu tzv. remigracije.

Ako kontinent upadne u potpuni rat – stvarnu prijetnju dok se međunarodni poredak urušava – pritvaranje "nepoželjnih" i masovno novačenje za ostale ne bi bili nerealni. Anton Jäger, pisac i predavač političkih nauka na Univerzitetu Oxford, među onim je autorima koji smatraju da Evropa ide iz pogreške u pogrešku. Osjeća se dobrim dijelom to i u Bruxellesu, u kojem živi, koji sve više postaje grad-problem, a ne glavni grad Evrope.