Piše: Pavle Pavlović

Da mi je samo skužiti kako ti maheri za bezbjednost i kontraobavještajnu djelatnost znaju da je u staru damu Evropu ušlo ili je već tu 1.500 manijaka spremnih da raznesu sebe i nas?

Ako znaju, kako su im dozvolili da uđu, da prijete, da prepadaju? Kako to da znaju da će se teroristi aktivirati, baš, za svečarske dane? Za Božić i Novu godinu.

A, kako ja znam da neće?! Kako sam znao da ću i 45. doček smjena godina na otvorenom, na trgu nekih gradova, dočekati samo uz pjesmu, ljubljenje, vatromet?!

Šampanjac i čaše spomenuo nisam. Zaboravio? Ma, ne! Navikao sam da u nova ljeta ulijećem suh kao krpa. Tek poslije kada se maknem s gradskih ulica slijede kapi veselja.

To mi je ostalo još od šoka prve prohibicije na čuvenom londonskom Trafalgar Square. Stigao sam tamo sedamdesetih nošen, tačnije opijen onim pričama o jedinstvenim dočecima novih godina pod vedrim nebom. Dok smo mi u taj lijepi i mirni vakat yugoprostora, našminkani i utegnutih kravata hitali ka svečanim salama hotela, restorana i prostorija soc. saveza radnog naroda. Dotle su u bogatoj kapitalističkoj prijestolnici, iz koje su stizale note koje su kvarile socijalističku omladinu, mladi u farmerkama, kakvih nije bilo ni u našem Trstu, uživali u novim slobodama. Izazovnim i mističnim za golobradog klinca koji je snio da se tamo na trulom zapadu sve može i da te zbog toga neće stići opomena pred isključenje iz omladinske organizacije ili nježna vaspitna palica milicionera plavog.

Još se naježim od uspomene na silno uzbuđenje koje je me je treslo dok sam se približavao legendarnom skveru, koji je, na moje iznenađenje, bio opasan debelom metalnom ogradom. U taj prostor bijega iz, mislio sam, stroge socijalističke discipline koja je najizraženija bila u Bosni i Hercegovini, ulazilo se dugo i polako. U redu jedan po jedan, pod strogim pogledima mrkih bobija. Tada sam se prvi put uplašio simpatičnih londonskih policajaca sa šljemovima popularnih s onih fotki radosnog poziranja uz vesele goste grada na Temzi.

Došao je red i na mene. Krupni brko odmah je posegao za mojim ruksakom. S trijumfalnim osmijehom čopio je šišu maksuzije. Rakije šljive kojom sam želio nazdraviti prvom mom novogodišnjem odbrojavanju posljednjih sekundi jedne godine pod, onda sivim, nebom Engleske. Boca, koja je sigurno prošla brojne granice, noseći miris i ukus šljivika mog jarana Faruka Zupčevića iz Maglaja, završila je u strogom stisku polismena što me je streljao očima kao da sam ovaj neki današnji terorista.

Podanik tadašnje vladarke Ujedinjenog kraljevstva strogo je zatražio pasport. Drhtavom rukom, kao da me primam partijsku knjižicu neke današnje bh. nacionalističke stranke, pružao sam crvenu putovnicu. Spasilo me je to što je bila iz Juge. Čovjek u uniformi kao da je znao da sam dao i posljednji polić za ovaj put snova. Nije mi naplatio kaznu, valjda vjerujući da u tamo nekoj komunističkoj državi i ne znaju za ovdašnje stroge novogodišnje bezakoholne propise. Samo me vratio nazad. Naravno, opet sam ušao na drugi ulaz i tako prvi put dočekao vrhunac lude noći bez gutljaja nazdravljanja. I nije mi bilo loše.

Od tada sam svakog 31. decembra negdje na zimi, kiši, snijegu. Življe je, veselije i nepredviđenije nego u zatvorenim svečano ukrašenim dvoranama. U kojima znaš da će raja biti tiha dok je maligani ne obuzmu, da te čeka obavezan predponoćni valcer. Znaš da ćeš glumiti kako radosno dijeliš poljubce. Dva ili tri, zavisno na kojoj si strani zemlje što je cijela iz dva dijela.
Dakle, ne bi mi ništa nedostajalo da još jednom dočekam godinu novu pod sarajevskim nebom. Makar to bilo i pred onim monstrumom od marijindvorske građevine, poznate pod skraćenicom SSC. Ne volim je ni spomenuti, a kamoli posjetiti. Čuj oni će meni u njenim skutima, pod bezobrazno visokim cijenama, braniti ovo i ono. Dobro što im smetaju neke vrste mesa, ali šta ima loše u gotovo bezalkoholnoj pivi? O žestokim gutljajima ne smijem ni pomisliti.

Zato sam kontao da će se u ponoćni razdjelnik između godine stare i godine nove ispred bastiona bezalkoholizma, bar, dozvoliti kapljica, dvije. I da će raja moći kao godina davnih, kada smo kao kokuzi slavili po sarajevskim ulicama, bez bina i poznatih pjevača. Bez gradske skupštine i njenih organizatora što stotine hiljada marona djele kapom i šakom, bez pojačanih snaga policije, pardon milicije. Bez brojanja poljubaca, da li su dva ili tri. Najbolje je kada ih je četiri, pet, šest, tada nikom niste sumnjivi, jer misle da ste pod gasom.

Ustvari i ne sjećam se da li je tada bilo neke zabrane za kapljice veselja u Šeheru. Ali se zato sjećam da je gotovo svaka novogodšnja fešta na trgovima evropskih gradova kojima sam hodio bila u znaku raznih tekućih zabrana. Recimo odavno već u Amsterdamu, najslobodnijem gradu na svijetu, tijekom najveselije noći na ulicama odjekuje samo tupo, gotovo ilegalno, sudaranje plastičnih čaša. Srećom, još nijednom nisam posezao za takvim priborom za fešte. Jer, kakvo je to nazdravljanje kada nema zvonkog kucanja stakla od staklo.

Ili, upravo će ovih dana godišnjica plaćanja kazne za jednog mog prijatelja, gosta što me nije poslušao i ostavio otvorenu pivsku bocu u autu. Nismo ni krenuli s parkinga, blizu centra Amsterdama, kada nas je zaustavila stroga ruka lokalnog zakona. Ostali smo lakši za 90 eura. Toliko je staje globa ako se šećete sa čašom ili otvorenom flašom alkoholnih užitaka. Boga pitaj koliko su danas visoke takve kazne.

A, ne bi me kaznili da sam imao džoint u ruci. Kukao je dragi gost, dok sam ljutito slijegao ramenima.

...I tako ne znam i kolike će biti kazne, ako ti redari u sarajevskoj trijeznoj najluđoj noći otkriju onog unučića sa rakijicom, a kamoli tek flašu šampanjca ili odabranog starog vina…Znam, pitate se što se ovaj uhvatio kapljica, čaša i flaša. Mnoge nove godine na otvorenom proveo sam iz inata, sopstvenog testiranja svojih odluka da ne konzumiram ni gutljaj onoga što je zabranjeno, recimo, u SSC. I, naravno, bilo mi je lijepo, čak sam osjećao neku uzvišenu dužnost da brinem o nekim  prijateljima što su podlegli konzumiranim gradima i maliganima.  Sve ovo pišem samo zato što ne volim zabrane. Nismo u vojsci, nismo u kaarni, džamiji, crkvi. Tu smo da se veselimo, a ne da strahujemo šta će nam reći ili uraditi oni s mrkim pogledima na ulazima u strogo ograđene prostore. To je već prvi udar, šok na slavlje koje bi trebalo biti u znaku naslova- najluđa noć.

Da li je to dobro ili nije, ne znam. Samo znam da ne bih volio da se i u Sarajevu za predstojeće dane slavlja širi strah od onih 1.500 terorista što čekaju negdje u mračnim kutovima Evrope. Ovdje na Zapadu ljudi sve više osjećaju da slobodu mogu uživati samo u zatvorenim, strogo čuvanim prostorima i simfonijom pucanja šampanjskih čepova i kucanja čaša.

Osjećam da je i meni vrijeme da porazmislim da li me stižu godine ili strah od otvorenih ulica i trgova na kojima se tiskaju stotine hiljada onih što samo žele da uživaju u slavlju i još jednoj godini života koju su dosegli.