Poznata kolumnistkinja i književnica Vedrana Rudan već duže vrijeme se bori s karcinomom žučnih kanalića, koji je metastazirao.

Na svom blogu ”Djevojka u zagrljaju metastaza” podijelila je novi tekst u kojem je progovorila o potresnim prizorima iz bolnice.

Tekst prenosimo u cijelosti:

”Godinama razmišljam mogu li se oni Torcidaši, Armadaši, Bebedaši i ostali koji postoje samo da bi glasali za svoje sponzore i međusobno se makljali staviti pod zajednički nazivnik. Tko su te mase koje se dijele na gospodare u odijelima i sluge naoružane palicama, noževima i kantama fasadne boje? Ljudi nisu. Zvijeri nisu, pali su mi na pamet štakori prežderani visokoradioaktivnim otpadom.”

”Jedni kese zube u vlasti, drugi na cesti. Ovih su dana, čitam, iz Hrvatske otišli u Tuzlu da bi tamo u prisustvu policije grizli srpske ‘kolege’. Sjećam se da su jednom krenuli slinavih palica u Grčku. Njihovi štakori poslodavci su rekli da su to ‘naši dečki’. Prvi put sam poželjela da crknu i jedni i drugi kad su zatvorili autocestu Zagreb-Split. U jednim je kolima dječačić bio priključen na kisik. Očajni roditelji su gledali u svoje dijete za koje nisu bili sigurni da će živo stići u Split. Toga puta jest. Ne znam jeste li se ikad upitali što među otrovnim štakorčinama radi policija.”

”Otkrila sam. Čuvaju ih da se ne izgrizu do smrti. Zato uvijek ima samo ‘krvavih’ štakora, baš nikad crknutih. Pa ipak, ne gubim nadu. Jednom ćemo ih pretvoriti u krvavu kašu, i iskešena čudovišta gole gu**ce i štakorčine u odijelima, i zaliti betonom. Zašto u to vjerujem? Jedne sam besane noći u riječkoj Klinici za tumore na odjelu intenzivne jedinice upoznala Ivana.”

”Dečko ima 31 godinu, voli sport, ne ide na nogometne utakmice. Trenutno radi kao diplomirana magistrica sestrinstva. Da, to je njegova službena titula: diplomirana magistrica sestrinstva. Ivana je oduvijek zanimala medicina. Danas mu je draže da nije liječnik jer ima bliži kontakt s pacijentima. Sa zaručnicom otplaćuje tridesetogodišnji kredit, radi u smjenama po dvanaest sati. I subote i nedjelje, dnevne i noćne smjene. Rad na onkologiji je posebno stresan, ali kaže da osjećaj da pomažeš ljudima u najvećoj patnji posebno inspirira.”

”Beskrajno mi je drago da sam jedne noći vidjela Ivana na djelu. Tri ujutro. Opaka besanica, prigušena svjetla. Susjeda od koje me dijeli paravan s nekim šapuće preko mobitela. Ivana vidim prvi put u životu. Ovdje se inače svi poznajemo. Češće smo tu nego doma. Nježno briše čelo vršnjaku u agoniji. Ne, pojma nemate koliki se mladi ljudi dave u raku. U sredini sobe zastenje mlada žena. Ivan joj prilazi i nježno joj mijenja pelenu. Žena neutješno plače: ‘Oprostite, Ivane, žao mi je.”’

”’Zato sam tu, sve će proći.’ ‘Hoću li preživjeti? Imam dvoje male djece, bojim se…’ ‘Naravno da ćete preživjeti, Vesna.’ Ivan ušuškava ženu. ‘Gospođo Rudan, budni ste, treba li vam što? Vode? Nešto za smirenje?’ Osjećam kako me hvata za ruku. ‘Ništa, hvala.’ Tonem u san. Jeste li znali da Hrvatska nije samo zemlja štakora? Znate li da neće dovijeka tako ostati? Oko nas žive i dobri, dobri, dobri ljudi. Oko nas ima mnogo Ivana.”