Američki i izraelski napad na Iran otvorio je, prema ocjenama analitičara, Pandorinu kutiju nesagledivih posljedica. Srušiti mulahski režim neće biti lako – ali dva druga scenarija već se ocrtavaju kao vjerovatnija.

Vojskovođama su potrebni jasno definisani ratni ciljevi. U slučaju napada SAD-a i Izraela na Iran, međutim, ti ciljevi daleko su od jasnih. Američki predsjednik Donald Trump pokušavao nas je još prošlog ljeta uvjeriti da je iranski nuklearni program posljednjim napadom praktički "izbrisán". Njegov izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff tvrdio je pak prije nekoliko dana da je Iran tjedan dana udaljen od izgradnje atomske bombe. Trump zatim govori o iranskim raketama koje bi uskoro mogle dosegnuti SAD, a paralelno spominje i promjenu režima u Teheranu te mogućnost da se Iranci sami oslobode. Ovako široko postavljeni ratni ciljevi već u sebi nose recept za neuspjeh, piše ugledni egipatski novinar Karim El-Gawhary za Taz.de.

Malo je vjerovatno da će heterogena iranska protestna pokret u narednim danima preuzeti vlast u Teheranu. Vjerovatnija su dva druga scenarija.

Vojska umjesto mulaha – ili kaos i građanski rat

Iranski režim funkcionira u paketu: s jedne strane je vlast mulaha, a s druge Revolucionarna garda, koja u suštini predstavlja klasičnu vojnu diktaturu. Sasvim je moguće da mulasi budu uklonjeni, a da vojna diktatura ili neki od njenih oficira pokuša samostalno preuzeti vlast. To bi zemlja stabiliziralo – ali nije ono što protestni pokret ima na umu.

Drugi scenarij je kaos i građanski rat. Protestni pokret je snažan i glasan, ali režim još uvijek ima dovoljno pristaša i profitéra. Upravo ovaj razvoj događaja plaše arapske susjede i države Zaljeva, koji nisu prijatelji iranskog režima, ali su upozoravali na napad – s argumentom da bi ionako krhka regija bila gurnuta u još veću nestabilnost.

Trumpovi i Netanyahuovi interesi nisu uvijek isti

Interesi Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua po pitanju daljeg razvoja situacije nisu uvijek podudarni. Trump vjerovatno računa na nekakav puč iz redova Revolucionarne garde i na novog jakog čovjeka koji bi stabilizirao situaciju i vodio prijateljsku politiku prema SAD-u i Izraelu. Njegovi saveznici u Zaljevu vjerovatno će vršiti pritisak kako situacija ne bi potpuno izmakla kontroli.

Netanyahu, s druge strane, ne bi imao nikakvih problema s trajno nestabilnim Iranom i arapskim susjedima koji bi bili zauzeti sprečavanjem prelijevanja nestabilnosti na vlastite teritorije. Nestabilnost znači slabost. Bio bi to put za učvršćivanje izraelske hegemonije u regiji.

Jedno je, međutim, već sada jasno: ponovljenim napadom na Iran otvorena je Pandorina kutija. I u stvarnosti trenutno niko nema kontrolu nad tim kako će se dalje odvijati.