Piše: Dragan Bursać/Plenum.ba

Kad čovjek kaže da ne može srcem navijati za Bosnu i Hercegovinu, da njegovi ovdje žive 300 godina a i dalje navija za Srbiju, dok želi da bude predsjednik BiH, onda to nije gaf. To je dijagnoza. Jer država nije švedski sto pa da uzimaš šta voliš, a ostalo guraš pod tepih.

Jutro na BHRT-u nije bilo tek obično jutro. Bio je to trenutak razotkrivanja jednog političara. Bez maske, bez političkog pudera, bez onog vječitog “ja sam protiv svih” teatra u režiji Nebojše Vukanovića. Jedno voditeljsko pitanje, prosto kao pasulj: Za koga navijaš? I sve se u trenu raspalo.

Jer tu nema taktike. Nema spinova. Nema kalkulacija.

Ili jesi ili nisi.

I tu je Nebojša Vukanović pao.

Pad Nebojše Vukanovića

Ne politički. Ne ideološki. Nego elementarno, ljudski i bogme građanski.

Jer kad čovjek kaže da ne može srcem navijati za Bosnu i Hercegovinu, a želi da bude njen predsjednik, onda to nije gaf. To je dijagnoza.

I zato je reakcija kolege Zvonka Komšića bila tačna, precizna i nemilosrdna. Rečenica koja je presjekla svu lažnu dilemu gladi:

“Ovo je zemlja svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.”

I kraj.

Nema tu dodatka. Nema relativizacije. Nema “ali”.

Tu se završava svaka ozbiljna politička ambicija.

Jer država nije švedski sto pa da uzimaš šta voliš, a ostalo guraš pod tepih.

A onda ide Vukanovićeva nervoza, galama, prst uperen, istorija porodice, 300 godina života na ovom prostoru. Kao da vrijeme boravka automatski proizvodi lojalnost.

Vukanoviću je Srbija važnija od BiH? Pa što se onda ne kandiduje za predsjednika u Srbiji??? Vukanović kaže da njegovi žive u BiH 300 godina! Pa zar mu to nije bilo dosta da zavoli svoju zemlju.

Ovo je srž.

Jer nije problem što neko voli Srbiju. Problem je kad ne voli Bosnu i Hercegovinu, a hoće da je vodi.

Ne ide, pa ne ide!

To je kao da kapetan broda više vjeruje drugom brodu nego svom. Kao da pilot navija da avion sleti negdje drugo, ali insistira da baš on upravlja letom.

Ne ide.

Ne može.

I ne smije.

Vukanović se pokušava predstaviti kao posljednji pravednik, kao usamljeni borac protiv Dodika, kao čovjek koji će “sam protiv svih”. Ali istina je mnogo jednostavnija i mnogo bolnija i banalnija.

On nije alternativa.

On je tek varijacija.

I to loša.

Jer Dodik barem ne krije šta misli. Kod Vukanovića se to otkrije tek kad se zaboravi kontrolisati.

A desilo se upravo to.

Na jednoj banalnoj temi, na dresu, na reprezentaciji, na Zmajevima, pukla je cijela njegova konstrukcija.

I nije to prvi put.

Sjetimo se kako je već ranije problematizirao boje dresova reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kao da su dresovi ideološki pamflet, a ne simbol jedne države.

Tada je bilo jasno da nešto ne štima.

Danas je jasno da ništa ne štima.

Jer ko ne može prihvatiti dres, neće prihvatiti ni državu.

Ko ne može stati iza reprezentacije, neće stati ni iza institucija.

Ko kalkuliše sa identitetom, kalkulisaće i sa državom.

Najopasniji politički tip nije onaj koji otvoreno ruši državu. Njega vidiš. Njega prepoznaš. Protiv njega se boriš.

Najopasniji je onaj koji se predstavlja kao alternativa, a nosi istu matricu u džepu.

Koji priča o pravdi, a bira lojalnost drugoj državi.

Koji govori o institucijama, a ne osjeća pripadnost toj istoj zemlji.

I zato ova epizoda sa BHRT-a nije incident.

Ovo je presuda.

Politička, moralna i građanska.

Jer ne može se sjediti na dvije stolice.

Ne može se istovremeno tražiti glasove građana Bosne i Hercegovine i poručivati da srce kuca za drugu državu.

Ne može se pričati o promjenama, a nositi istu ideološku prtljagu koja je ovu zemlju dovela na rub.

Ne može se.

I gotovo.

Bravo Komšiću!

Zato je Komšić uradio ono što mnogi izbjegavaju. Presjekao je.

Bez uvijanja. Bez diplomatskih fraza. Bez lažne pristojnosti.

Ugasio je Vukanovića.

I to ne Vukanovića kao gosta u emisiji.

Nego Vukanovića kao politički projekat.

Jer nakon ovoga, sve što kaže zvuči kao opravdanje.

A opravdanje je najtiši oblik poraza.

Ova zemlja je preživjela mnogo gore od loših političara.

Preživjela je rat, opsadu, genocid, izdaje i trgovine.

Preživjeće i Vukanovića.

Ali jedno mora ostati jasno.

Bosna i Hercegovina nije rezervna opcija ako hoćete njen kruh.

Nije prolazna stanica.

Nije teritorija za političke eksperimente.

Ona je država.

I traži minimum.

Lojalnost.

Ako to ne možeš dati, onda nemaš šta tražiti na njenom čelu.

I tu se svaka priča završava.