U dubrovačkom Kneževom dvoru, pod budnim okom američkog ministra energetike Chrisa Wrighta, potpisan je dokument koji bi mogao iz temelja promijeniti ekonomsku i političku arhitekturu Balkana. Premijer Hrvatske Andrej Plenković i predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Borjana Krišto, stavili su potpise na Sporazum o izgradnji plinovoda Južna interkonekcija. Sve praćeno biranim riječima poput „povijesni projekt“ i „blagostanje“.

Projekat koji bi trebao spojiti hrvatsku plinsku mrežu kod Zagvozda sa nekim bosanskohercegovačkim gradovima primarno je zamišljen kao pojas spasa. Bosna i Hercegovina, koja se trenutno u potpunosti oslanja na ruski gas preko Turskog toka, ovim bi dobila pristup terminalu za ukapljeni prirodni gas (LNG) na Krku. Time bi se prekinula decenijska ovisnost o Moskvi. Ipak, cijena te nezavisnosti, čini se, neće biti samo finansijska, procijenjena na oko 500 miliona eura, već i institucionalna, piše Bosna.hr.

Detaljna specifikacija pravaca predviđenih sporazumom otkriva svu kompleksnost ovog projekta koji ne obuhvata samo primarnu cijev, već čitavu kapilarnu mrežu kroz Federaciju BiH. Planirana trasa Zagvozd – Posušje služi kao glavno čvorište iz kojeg se granaju dva ključna kraka: jedan koji preko Tomislavgrada, Šuice i Kupresa vodi ka industrijskom srcu Srednje Bosne u Novom Travniku, i drugi koji se od Posušja spušta prema Grudama, Širokom Brijegu i Mostaru. Ovi pravci, uz predviđene odvojke za Livno, Gornji i Donji Vakuf, Jajce, pa sve do Čapljine na jugu, te izolovani krak Kladanj – Tuzla na sjeveroistoku, čine Južnu interkonekciju najambicioznijim infrastrukturnim projektom u BiH od izgradnje Koridora Vc.

Međutim, upravo ova geografska razuđenost otvara prostor za dodatne komplikacije. Dok politički lideri govore o „energetskom suverenitetu“, općine kroz koje prolazi trasa suočavaju se s kompleksnim pitanjima eksproprijacije zemljišta i ekoloških dozvola. Činjenica da svaka strana finansira svoj dio, dok se zajednička ulaganja rješavaju posebnim ugovorima, ostavlja ogroman prostor za birokratsko usporavanje, naročito u BiH gdje se interesi lokalnih moćnika često sudaraju sa strateškim državnim ciljevima. Bez jasnog finansijskog plana i uz pritisak da projekat bude gotov do 2027. godine, postoji opravdan strah da će se brzina gradnje pretpostaviti transparentnosti, ostavljajući lokalne budžete zakinutim za pravedne naknade.

Hrvatska je potpisivanje uvjetovala ekonomskom opravdanošću, zahtijevajući minimalni zakup transportnog kapaciteta, što je jasan signal da Zagreb u ovaj projekat ne ulazi s entuzijazmom dobrog susjeda već hladnom računicom. S druge strane, u Bosni i Hercegovini se situacija dodatno komplicira. Iako sporazum uređuje projektiranje, dozvole i nadzor, on prešućuje najosjetljivije pitanje: ko će upravljati gasom? Dok će u Hrvatskoj gradnju vjerovatno voditi državni Plinacro, u Bosni i Hercegovini se na velika vrata uvodi američka privatna kompanija AAFS Infrastructure and Energy.

Ova kompanija, registrirana u saveznoj državi Wyoming krajem prošle godine, nema iskustva u izgradnji gasovoda, ali ima moćne zagovornike. Na njenom čelu su Jesse Binnall, advokat blizak Donaldu Trumpu i Joe Flynn, brat bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna. Njihovo prisustvo na dubrovačkom samitu Inicijative triju mora potvrđuje da je Južna interkonekcija prestala biti infrastrukturni projekat i postala komercijalni poduhvat kruga ljudi od najvišeg povjerenja američkog predsjednika.

Dok Washington agresivno gura projekat kao model energetske sigurnosti, Delegacija Evropske unije u Sarajevu poslala je poruku koja je u diplomatskim krugovima odjeknula kao grom. Brisel je jasno dao do znanja da neće pratiti američke investicije koje se temelje na fosilnim gorivima. Za Evropsku uniju, čija se energetska politika zasniva na „Zelenom planu“ i cilju klimatske neutralnosti do 2050. godine, gradnja novih plinovoda jednostavno ne spada u projekte vrijedne podrške.

Ovo je prvi put da se Evropska unija direktno i javno suprotstavila komercijalnom poduhvatu visokih američkih zvaničnika na tlu Bosne i Hercegovine. Šef delegacije EU u sarajevu, Luigi Soreca, uputio je pismo bh. vlastima u kojem upozorava da favoriziranje Trumpovih saradnika i zaobilaženje evropskih direktiva može značiti kraj evropskih integracija za BiH. Brisel insistira na projektima obnovljivih izvora energije, dok američka administracija vidi prirodni gas kao „tranziciono gorivo“ koje donosi i ekonomski profit i geopolitički uticaj.

Problem za Brisel nije samo ekološki, već i pravni. Transparency International BiH upozorio je na „zakonodavni inženjering“ bez presedana. Naime, izmjene zakona o Južnoj interkonekciji, koje je u martu usvojio parlament entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, ne definiraju samo trasu gasovoda, već direktno inkorporiraju AAFS kao ekskluzivnog koncesionara na najmanje 30 godina. Time je suspendirana institucija javnog tendera, što je u direktnoj suprotnosti s evropskim standardima o javnim nabavkama i slobodnoj konkurenciji.

Ova pravna anomalija stvara monopolsku poziciju koja je praktično neoboriva na sudu. Za Brisel, ovo je klasičan primjer „zarobljavanja države“ (state capture), gdje se strateški resursi prepuštaju privatnim lobistima pod političkim pritiskom. Dok su se Donald Trump i Brisel ranije sukobljavali oko trgovine i troškova NATO-a, slučaj Južne interkonekcije pretvara energetski sektor BiH u poligon za legalizaciju „ortačkog kapitalizma“ koji Brisel vidi kao direktno podrivanje vladavine prava.

Jedan od najkontroverznijih aspekata cijele priče, koji Brisel posebno posmatra s negodovanjem, jeste sistematsko uklanjanje državne kompanije BH-Gas iz procesa upravljanja Južnom interkonekcijom. Prvobitni planovi, podržani od strane administracije Joea Bidena i bivšeg ambasadora Michaela Murphyja, predviđali su da Sarajevo bude centar upravljanja preko BH-Gasa. Međutim, blokade koje su uslijedile od strane HDZ-a BiH, uz argumentaciju da je potrebna nova kompanija sa sjedištem u Mostaru kako bi se osigurala „ravnopravnost“, stvorile su višemjesečni zastoj.

Ulazak Trumpovih saradnika i kompanije AAFS na scenu poslužio je kao „Solomonsko rješenje“ koje je zapravo eliminiralo oba domaća aktera iz sfere odlučivanja, prepuštajući koncesiju stranom privatnom kapitalu. Analitičari upozoravaju da ovakav ishod predstavlja opasan presedan: umjesto jačanja državnih kapaciteta za upravljanje kritičnom infrastrukturom, BiH svjesno pristaje na ulogu pukog tranzitnog prostora. Dok Brisel insistira na tome da javni resursi moraju ostati pod kontrolom javnih preduzeća radi zaštite cijena i sigurnosti snabdijevanja, model koji se sada nameće uvodi logiku maksimalnog profita.

U scenariju u kojem privatna kompanija drži monopol 30 godina, država gubi mogućnost intervencije na tržištu, što bi u budućnosti moglo dovesti do toga da bh. građani plaćaju „energetsku nezavisnost“ po cijenama koje diktiraju interesi investitora iz Wyominga, a ne socijalne potrebe domaćinstava ili konkurentnost domaće industrije.

Da bi se razumjela žurba Washingtona da osigura Južnu interkonekciju, potrebno je pogledati globalnu sliku tržišta ukapljenog prirodnog gasa (LNG). Sjedinjene Američke Države su trenutno najveći svjetski izvoznik ovog energenta, ali njihovi kapaciteti su na samoj granici izdržljivosti. Rat u Iranu i zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi 20 posto svjetske trgovine LNG-om, izazvali su tektonske poremećaje.

Dvomjesečna blokada isporuka iz Katara dovela je do toga da cijene gasa u Evropi i Aziji skoče i do šest puta u odnosu na cijenu u SAD-u. U takvom haosu, američke kompanije pokušavaju preuzeti ulogu spasioca, ali analitičari upozoravaju da SAD nema slobodnih kapaciteta da u potpunosti zamijeni katarski gas. Iako se grade novi terminali u Teksasu i Louisiani, njihova realizacija traje godinama.

Uprkos tome, američka industrija gasa vidi Evropu, a posebno Balkan, kao ključno dugoročno tržište. Američki terminali su u martu izvezli rekordnih 18 milijardi kubnih stopa dnevno. Projekti poput Južne interkonekcije osiguravaju da američki LNG ima osiguranu infrastrukturu i kupce u decenijama koje dolaze, bez obzira na promjene cijena ili geopolitičke potrese. Za američke investitore povezane s Trumpovom administracijom, koncesija od 30 godina u BiH nije samo energetski posao, već osiguranje tržišnog udjela u trenutku kada svijet očajnički traži alternativu ruskom i katarskom gasu.

Međutim, visoka cijena LNG-a već tjera neke zemlje da preispitaju svoje oslanjanje na ovaj energent. Kina bilježi rekorde u izvozu solarnih panela, a evropska potrošnja gasa u martu je pala za 4% jer se region okreće vjetru i hidroenergiji. To postavlja pitanje: gradi li BiH infrastrukturu za prošlost ili za budućnost?

Unutrašnja ekonomska logika Sjedinjenih Američkih Država počiva na održavanju niskih cijena prirodnog gasa na domaćem tržištu, što predstavlja temelj njihove industrijske konkurentnosti. Dok su se cijene na evropskim čvorištima uslijed ratnih šokova penjale do astronomskih visina, u SAD-u su se one decenijama kretale u rasponu od tri do četiri dolara po milionu britanskih termalnih jedinica (BTU). Upravo taj ogroman cjenovni jaz između američkog izvora i evropskih terminala predstavlja „zlatni rudnik“ za kompanije poput AAFS-a. Međutim, energetska udruženja u Americi, poput American Gas Association, upozoravaju da bi nekontrolisana ekspanzija izvoznih kapaciteta mogla podići unutrašnju cijenu gasa na pet dolara ili više, što bi izazvalo otpor američkih potrošača.

Za Bosnu i Hercegovinu, ova dinamika znači da će cijena gasa iz Južne interkonekcije biti neraskidivo vezana za američku unutrašnju politiku i balansiranje između profita izvoznika i stabilnosti domaćih cijena u Teksasu i Louisiani. Dok industrijski giganti poput Shella kupuju kanadske rezerve za preko 16 milijardi dolara kako bi osigurali dugoročne izvore, male ekonomije poput bosanskohercegovačke ostaju na samom kraju tog lanca ishrane. One dobijaju energent koji je „čistiji“ od ruskog u političkom smislu, ali čija tržišna cijena uključuje troškove hlađenja na minus 160 stepeni Celzijusa, prekookeanskog transporta, regasifikacije na Krku i, konačno, profitne marže privatnog koncesionara.

U takvoj konstelaciji, obećanje o jeftinom plinu za domaćinstva u Hercegovini i Srednjoj Bosni moglo bi se sudariti s brutalnom realnošću globalnog tržišta na kojem se svaka molekula gasa prodaje onome ko ponudi najviše u trenutku krize.

Konačno pitanje koje se nameće nakon potpisivanja u Dubrovniku jeste da li je cijeli projekat Južne interkonekcije u skladu s pravilima Evropske unije. Odgovor je, prema svemu sudeći, negativan. Evropski energetski sporazumi zahtijevaju da nacrti zakona budu koordinirani s Briselom, što je u ovom slučaju zaobiđeno u korist direktnog sporazuma s američkom privatnom firmom.

Brisel ne samo da odbija finansirati ovakve projekte, već ih vidi kao prepreku na putu BiH ka članstvu. Inkorporiranje privatne firme u tekst zakona, bez transparentnog tendera i uz koncesiju koja se dodjeljuje pod političkim pritiskom, predstavlja negaciju svega onoga što EU traži od Sarajeva u poglavljima koja se tiču vladavine prava i konkurencije.

Južna interkonekcija je tako postala ogledalo bosanskohercegovačke stvarnosti: projekat koji je neophodan za energetsku nezavisnost pretvoren je u poligon za netransparentne dogovore. BiH se nalazi između čekića i nakovnja, s jedne strane je pritisak Washingtona koji nudi hitnu energetsku alternativu i investicije, ali pod vlastitim, privatnim uslovima; s druge strane je Brisel koji nudi dugoročnu stabilnost i integracije, ali zahtijeva poštivanje pravila koja su u sukobu s interesima moćnih lobista.

Ukoliko se nastavi putem koji predviđa ekskluzivna prava za AAFS Infrastructure and Energy, BiH bi mogla dobiti gas, ali bi mogla trajno izgubiti kredibilitet kod evropskih partnera. Put ka blagostanju, o kojem je u Dubrovniku govorio američki ministar Wright, mogao bi se pokazati kao vrlo skupa obilaznica koja državu udaljava od Brisela, dok je istovremeno veže za netransparentne ugovore koji će definirati energetsku sudbinu generacija u narednih trideset godina.

Pitanje je samo: čije će to blagostanje na kraju biti?