Nekoliko sati prije polaska na dugo iščekivani samit u Kini, američki predsjednik Donald Trump je dogovarao da se milijarder i suosnivač kompanije Nvidia pridruži elitnoj grupi izvršnih direktora sa liste Fortune 500 koji se pripremaju za put u Peking. U toj grupi su i Jane Fraser iz Citigroupa, vjerovatno najmoćnija žena u svijetu finansija, te izvršni direktor Boeinga, Kelly Ortberg, koji je nedavno predsjedniku uručio počasnu (i pomalo šaljivu) nagradu "Prodavač godine" za pomoć ovom proizvođaču aviona u prodaji stotina letjelica.

Huang je kasno, ali rado viđen dodatak timu. Za jednog od najuspješnijih američkih izvršnih direktora i čovjeka čiji čipovi pokreću AI bum, predsjednik je rado napravio mjesta. Tako je Huang na kraju dobio prevoz predsjedničkim avionom Air Force One, dijeleći let s Elonom Muskom, između ostalih. Jedini razlog zašto Huang ranije nije bio uključen jeste taj što nije nazvao i pitao.

Dok sjedim prekoputa predsjednika za stolom Resolute u Ovalnom kabinetu i razgovaramo o njegovom predstojećem putovanju, jasno je da su ovakvi aranžmani upravo ona vrsta dogovora koje predsjednik voli sklapati – brzi, neformalni i oni u kojima sebe može proglasiti apsolutnim pobjednikom. Ponosi se svojom sposobnošću da svakoga dobije na telefon i postigne mjerljive rezultate, bilo da razgovara s nekim svjetskim liderom ili s američkom kompanijom kojoj želi pomoći.

U širokom razgovoru koji je trajao sat vremena – i pokrio teme od tarifa preko AI data centara do rata u Iranu – predsjednik je iznio širi, "top-down" (od vrha prema dolje) mentalitet pregovaranja koji koristi kako bi pokušao oživjeti američku ekonomiju. (Mala grupa rukovodilaca Fortune Media pridružila nam se u Trumpovoj kancelariji; oni nisu učestvovali u intervjuu.)

Uz pomoć članova kabineta koji su bliski Wall Streetu, poput ministra trgovine Howarda Lutnicka i ministra finansija Scotta Bessenta, Trump je preokrenuo stare ekonomske norme naglavačke. Predsjednik je postao zagovornik zdrave kombinacije novih izvora prihoda generisanih globalnim tarifama i strateškim vlasničkim investicijama, zajedno s velikim trgovinskim ugovorima osmišljenim da privuku strane investicije nazad u SAD. Trumpovi dvostruki ciljevi su: okončanje trgovinskih debalansa za koje tvrdi da su oslabili Ameriku i ublažavanje sve većeg nacionalnog duga.

Prethodni predsjednici i Kongres, zaglavljeni u stranačkim blokadama, nisu uspjeli ostvariti rezultate na ovim frontovima. Trumpov odgovor bio je, u suštini, da ili pregazi ili potpuno ignoriše političare i regulatore. To je brzi "one-man show" (predstava jednog čovjeka) koji oduševljava njegove pristalice, dok njegove kritičare nagoni na uzbunu zbog etičnosti i zakonitosti cijelog procesa.

"Svaki dan sklopim jedan od onih dogovora koje nijedna normalna osoba ne bi sklopila", kaže Trump, dok mi priča o mogućem spajanju željeznica u kojem bi želio da vlada ima vlasnički udio. Razmišljajući o udjelima koje je njegova administracija preuzela u kompanijama poput Intela i U.S. Steela, nastavlja: "Neki ljudi zapravo misle da je ovo što radim neamerički. Kažu: 'Oduzimaš im kompaniju'." Ti kritičari ne vide širu sliku, implicira on; na kraju krajeva, "imamo 38 biliona dolara duga."

Gdje će se karte na kraju posložiti kao rezultat cijele ove neortodoksnosti – uključujući dugoročno, geopolitičko preslagivanje saveza i partnerstava koje ona izaziva – još uvijek je pod velikim znakom pitanja. Postoji dovoljno pokazatelja koji sugerišu da ova strategija ima određene zasluge, barem pod vodstvom tako snažnog lidera kao što je Trump. Američke akcije i korporativni profiti pokazuju iznenađujuću otpornost, dostižući nove rekorde ove godine – uprkos "skretanju" u obliku rata u Iranu koji pokreće inflaciju, kako to predsjednik Trump voli nazvati. Šira javnost je manje uvjerena: povjerenje potrošača palo je na istorijski minimum u aprilu, a podrška Trumpovom upravljanju ekonomijom strmoglavila se u anketama.

Međutim, čak i oni koji su optimistični (bulls) moraju se uhvatiti u koštac s nekim pitanjima o budućnosti. Kao što svaki menadžer zna, nijedan stabilan posao ne može se izgraditi na leđima jedne osobe. Dakle, šta će se dogoditi kada "izvršni direktor nacije", koji bukvalno i figurativno preuređuje Bijelu kuću, više ne bude živio tamo?

Unutar Trumpovog pregovaračkog uma, preko Linkolnovog memorijala

Kada je naš razgovor počeo, dogovor o kojem je predsjednik Trump najviše želio pričati nije bio onaj s Iranom, pa čak ni s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Radilo se o kultnom bazenu (Reflecting Pool) ispred Linkolnovog memorijala, koji je curio i, kako kaže, narušavao izgled inače prelijepog National Malla.

"To je katastrofa od samog početka, jer su tamo postavili granitne blokove, a svaki kamen će procuriti", kaže mi, dodajući da je bazen postao skoro kao "kanta za smeće". Plan koji mu je predstavljen za obnovu koštao bi oko 350 miliona dolara i trajao bi četiri godine. Umjesto toga, Trump kaže da je pronašao rješenje koje će koštati znatno manje. Tretirajući strukturu kao jedan od bazena u svojim odmaralištima – i koristeći izvođača radova koji je radio na jednom od tih bazena – Trump računa da može zadržati granitnu bazu, ubaciti čvrstu, nepropusnu školjku i voilà: problem riješen.

Sada, dok mi Trump pokazuje desetak fotografija projekta koji je u toku, prešao je na temu koju nijansu školjka treba imati – plavu kao američka zastava? Ili nešto tamniju kako bi se sakrila prljavština?

Predsjednik se, naravno, prvo afirmisao u nekretninama, a ideje o imovini stalno iskaču dok razgovaramo. Pitanje o trci u naoružanju vještačkom inteligencijom navodi Trumpa da se prisjeti posjete ogromnom data centru s izvršnim direktorom kompanije Meta, Markom Zuckerbergom. "Pentagon je uvijek bio najveća zgrada ikada izgrađena", čudi se on. "To je kao igračka u poređenju s ovim. Ovo su najveće zgrade koje je iko ikada mogao zamisliti." (Trump sada Zuckerberga naziva "veoma dobrim prijateljem", usput se šaleći: "Kakva razlika u odnosu na moju prvu administraciju", kada se Trump više puta sukobljavao s Facebookom, a kasnije prijetio da će Zuckerberga strpati u zatvor.)

Čak i ne rješiva dužnička kriza u zemlji izaziva analogije s nekretninama. Sve veći minus zemlje, napominje predsjednik, zapravo i nije tako strašan ako razmišljate kao magnat za nekretnine: Kolika je ukupna vrijednost Amerike i njenih prirodnih dobara, sugeriše on, poput Velikog kanjona ili čak okeana koji je okružuju? "Ako zapišete vrijednost tih stvari, to su stotine biliona dolara", kaže Trump, i prema tom mjerilu, "ako zadržite nacionalni dug na 40 biliona dolara, niste uopšte prezaduženi (under-levered)."

Kao što je Geoff Colvin iz Fortunea nedavno napisao, život u nekretninama oblikovao je Trumpov stil vođenja i donošenja odluka. Mnogi veliki igrači u nekretninama, uključujući Trump Organization, kontrolisani su od strane jedne osobe ili jedne porodice; pregovori se vode licem u lice; dogovori se sklapaju brzo. I nakon pet i po godina na funkciji, Trump se i dalje frustrira kada vlada i kreiranje politike ne funkcionišu na taj način.

Tarife, vlasnički udjeli i pitanje od 38 biliona dolara

"To me stvarno izluđuje", gunđa predsjednik dok ulazimo u temu nedavne presude Vrhovnog suda da je otprilike polovina prošlogodišnjih tarifa uvedenih na Dan oslobođenja (Liberation Day) bila neustavna.

Nije stvar u samoj presudi koja ga ljuti, iako naravno nije sretan zbog nje. Naći će on drugi način da provede tarife, kaže, samo sporije i pod drugim zakonima. Umjesto 600 milijardi dolara godišnje za koje procjenjuje da bi se slile u SAD od njegovih tarifa (cifra koju su neki ekonomisti osporili kao uveliko preuveličanu), Trump računa da će nova suma biti smanjena skoro upola.

Ali ono što ga je posebno iznerviralo jeste činjenica da presuda nije došla s fusnotom koja bi mu omogućila da zadrži sav prihod od tarifa prikupljen prije same presude. "Možete li zamisliti – ljudima koji nas mrze, zemljama koje su nas pljačkale godinama, moram vratiti 149 milijardi dolara." (Istraživanja – od kojih neka Bijela kuća osporava – pokazuju da su većinu tarifa platile ili američke kompanije koje su uvozile robu iz inostranstva, ili potrošači koji su tu robu kupovali; te kompanije sada imaju pravo tražiti povrat novca.)

U igri je nešto dublje. Decenijama je predsjednik Trump podržavao visoke poreze na uvoz, a nedavno je tarife nazvao "najljepšom riječju u rječniku". U svom drugom mandatu, on i Lutnick su zamislili da tarife donesu novi, značajan prihod – čak su plasirali ideju o "Službi za vanjske prihode" (External Revenue Service) – što bi omogućilo da se od Amerikanaca ne traži više teško zarađenog novca svake porezne sezone, niti da se smanjuju naknade iz socijalnog osiguranja ili zdravstvene zaštite (Medicare).

Još jedan stub ove strategije prihoda, iako za sada uključuje mnogo manje sume, jeste korporativno vlasništvo (equity). U više navrata tokom protekle dvije godine, Trumpova administracija je preuzela udio u nekoj američkoj korporaciji umjesto da ponudi finansijski spas (bailout), poreznu subvenciju ili grant.

Trumpov i Lutnikov tabor ovo predstavlja kao pametan način da se pomogne američkim kompanijama koje se nađu u teškoj situaciji, dok se istovremeno omogućava potencijalni povrat investicije. Ako bi Ministarstvo finansija moglo ostvariti povrate kakve ostvaruju vrhunski poduzetnički kapitalisti (venture capitalists), to bi se vremenom moglo proširiti i smanjiti američki deficit. Ako kompanija pređe put od bankrota do milijardi, zar ne bi pomoglo Amerikancima da podijele dio tog kolača?

Kontraargument (bear case) glasi: Zaista slobodna tržišta – temelj demokratije – zahtijevaju da se vlada ne miješa u korporativno upravljanje. Vlasnički udjeli vlade mogli bi stvoriti veliko iskušenje za neku buduću administraciju da pređe tu granicu. (Pored toga, većina poduzetničkih investicija propadne.)

Za Trumpa, odluka da umiješa vladu u posrnuli američki biznis očigledno se svodi i na priliku i na sposobnost lidera te kompanije da ga lično pridobije. Školski primjer ove strategije s vlasničkim udjelima je Intel, u kojem je Trump prošlog ljeta ispregovarao udio od 9,9%, vrijedan oko 10 milijardi dolara.

Legendarni proizvođač čipova borio se prošle godine s problemima koji su uključivali pad tržišnog udjela i zabrinjavajući teret duga. "[Izvršni direktor Intela, Lip-Bu Tan] došao je da me vidi", prisjeća se Trump. "Iskoristio mi se, mislio sam da je dobar." Trump je imao i polugu: značajne savezne grantove za proizvodnju čipova koji su bili rezervisani, ali još uvijek neisporučeni Intelu.

"Rekao sam: 'Dajte državi 10% vlasništva besplatno u Intelu'", prisjeća se predsjednik. "On je rekao: 'Dogovoreno.' Ja sam rekao: 'Sranje, trebao sam tražiti više'." Grantovi su pretvoreni u vlasnički udio u avgustu.

Dok Trump prepričava priču, jedan od njegovih pomoćnika brzo pritrčava s odštampanim grafikonom performansi Intelovih akcija i spušta mi ga u krilo. U samo osam mjeseci, vladina pozicija u Intelu porasla je i sada vrijedi više od 50 billiona dolara, kaže Trump. "Dobijam li priznanje za to? Da li iko uopšte zna da sam to uradio?"

Kada pitam kakva bi mogla biti izlazna strategija vlade, Trump ne izgleda zabrinuto. Misli da bi mogao polako prodavati akcije tokom vremena bez obaranja cijene na tržištu, pod uslovom da svoje namjere unaprijed jasno komunicira javnosti.

Intel je priča u kojoj se sijeku Trumpova strategija vlasničkih udjela i njegova opsesija stranom konkurencijom. "Intel bi trenutno trebao biti najveća kompanija na svijetu", kaže Trump. "Da sam bio predsjednik kada su sve ove kompanije počele slati svoje čipove iz Kine, uveo bih tarifu koja bi zaštitila Intel." Govoreći o Taiwan Semiconductor Manufacturing Co. (TSMC), trenutno dominantnom proizvođaču čipova u svijetu, dodaje: "Intel bi sada imao sav taj posao, a Tajvan ne bi ni postojao."

Još jedna američka kompanija koja osjeća efekat Trumpovog pregovaranja je Boeing. Aero-kosmički sektor je industrija u kojoj SAD dosljedno bilježe ogroman trgovinski suficit (oko 100 milijardi dolara u 2024. godini), a Boeing je ubjedljivo najveći izvoznik u tom sektoru. U svom naletu trgovinske diplomatije tokom protekle dvije godine, Trump je često podsticao saveznike da se obavežu na kupovinu više aviona. Lutnick je za All-In podcast izjavio da rukovodioci Boeinga "idu za mnom kao psići" jer Trump svakom velikom inostranom ugovoru doda 50 do 100 aviona.

Trump veselo priča o tome kako ga je izvršni direktor Boeinga, Ortberg, nazvao "Prodavačem godine", govoreći da je daleko premašio broj prodatih aviona u poređenju s najboljim prodavačem kojeg je sam Boeing ikada zaposlio. Zaista, tri dana nakon što sam se sastao s predsjednikom, Trump će u Pekingu objaviti da je Kina pristala kupiti 200 Boeingovih aviona.

Kada pitam Trumpa šta ga motiviše da radi kao "glavni prodavač" za Boeing, on odgovara: "Želim pomoći američkim kompanijama. Nemam ništa od toga osim što želim da kompanije posluju dobro."

Inflacija, rat i granice pregovaranja

Ujutro na dan našeg sastanka, američki Senat je odobrio proceduralno glasanje koje je otvorilo put Kevinu Warshu da bude potvrđen za novog šefa Federalnih rezervi (Fed). Istog dana, Biro za statistiku rada objavio je najnoviji indeks potrošačkih cijena, izvještavajući da je inflacija porasla na 3,8%, u odnosu na 3,3% iz prethodnog mjeseca.

Ova dva događaja su podsjetnik i na ono što predsjednik želi kontrolisati, i na ono što ne može.

Warsh je, naravno, provjeren i nominovan od strane Trumpa i dijeli predsjednikovu opštu filozofiju: kamatne stope u Americi trebaju biti niže. Time bi se, tvrdi Trump, ne samo podstakla ekonomija već bi se uveliko smanjio i glavni trošak u američkom bilansu: oko 3 milijarde dolara dnevno koliko se troši pri trenutnim stopama za servisiranje duga od 38 biliona dolara. (Fed ne kontroliše kamatne stope koje se plaćaju na dugoročni državni dug – mnogi faktori, uključujući zdravlje ekonomije i preovlađujuću inflaciju, utiču na stope koje investitori traže kada kupuju obveznice – ali šef Feda posvećen smanjenju stopa vjerovatno bi mogao pomoći na marginama.)

U tipičnom priručniku Feda, naravno, potreba za borbom protiv inflacije i želja za smanjenjem stopa su u suprotnosti. A s rastućim troškovima nafte uslijed rata u Iranu koji podižu inflaciju, predsjednik izgleda pomireno s činjenicom da će možda morati sačekati na nova smanjenja. "Ne možete stvarno gledati brojke dok se rat ne završi", priznaje on.

Inflacija, kamatne stope i Iran imaju nešto zajedničko: to su problemi koji se ne mogu lako riješiti ličnim dogovaranjem. Kompleksne sile koje pokreću sukob u Iranu uključuju sve, od globalne trke u naoružanju do kretanja na energetskim tržištima i sedam decenija duge istorije iranske sumnjičavosti prema američkoj hegemoniji. Ali čak i usred rata, Trump posmatra iransko rukovodstvo kao da su oni više poput nekog tvrdoglavog poslovnog rivala.

"Oni stalno vrište", kaže o Irancima. "Mogu vam reći jednu stvar – umiru od želje da potpišu [dogovor]. Ali oni naprave dogovor, a onda vam pošalju papir koji nema nikakve veze s dogovorom koji ste napravili. Ja kažem: 'Jeste li vi ljudi ludi?'"

"To se više neće ponoviti"

Uprkos ratu u Iranu i visokim cijenama nafte, američke akcije nižu rekord za rekordom. Kada pitam predsjednika šta misli da stoji iza te otpornosti, on odgovara: "Jednostavno smo jaki."

Jedan izvor te snage su kapitalni izdaci velikih tehnoloških kompanija: Amazon, Meta i Alphabet, na primjer, ove godine ulažu preko 100 milijardi dolara uglavnom u troškove povezane s AI infrastrukturom, što podiže tehnološki sektor do nevjerovatnih visina.

Većina Amerikanaca nije tako optimistična u vezi s vještačkom inteligencijom kao što su to tržišta. Studije pokazuju da je američka javnost, strahujući od gubitka posla i većih društvenih poremećaja, znatno pesimističnija u pogledu ove tehnologije nego Kina, a neki od predsjednikovih savjetnika za AI, poput poduzetničkog kapitaliste Davida Sacksa, zabrinuti su da bi taj sentiment mogao uzrokovati da Amerika izgubi trku u AI.

Kada pitam predsjednika o toj zabrinutosti, on ne priznaje strah od gubitka posla, već samo kaže da moć AI može ići u oba smjera i da moramo biti oprezni s njom. "Postoji moć za dobro", kaže on. "U medicini, to sam već vidio."

Napominje da je dogovor na koji je najponosniji u oblasti AI pomaganje tehnološkim kompanijama poput Mete da shvate kako izgraditi pogone koji mogu napajati njihove računarske potrebe. "Treba im dvostruko više struje nego što imamo upravo sada", kaže on. "Pobjeđujemo Kinu u AI za mnogo, jer sam dozvolio da se ti pogoni izgrade. Ove kompanije sada grade vlastite električne jedinice, uopšte ne koriste mrežu. Inače ne bismo mogli da se takmičimo... Važno je da pobijedimo."

Uz svu ovu priču o pobjeđivanju, moram ukazati na očigledno: nijedan od ovih dogovora "Amerika na prvom mjestu" na koje je predsjednik tako ponosan ne čini se mogućim bez njega u centru zbivanja. Na kraju krajeva, može li iko zaista reći 'ne' čovjeku koji je izjavio da je njegova moć ograničena samo njegovim vlastitim moralom? Pitam kako se taj tok sklapanja dogovora može održati kada mu istekne mandat.

"Ne mogu odgovoriti na to pitanje", kaže Trump. "Ne znam. Mislim, to se više neće ponoviti."

To je odgovor s kojim se nijedan izvršni direktor ne bi mogao izvući – posao izgrađen na jednoj osobi gubi većinu svoje osnovne vrijednosti čim ona ode. Apple, američki inovator koji je postao dominantna globalna uspješna priča, pokazuje vrijednost snažnih planova o nasljeđivanju: da nisu imali izvršne talente poput Johna Ternusa na koje se mogu osloniti kada se Tim Cook penzioniše, ili da Steve Jobs nije imao Cooka, kompanija bi krenula silaznom putanjom.

Što me dovodi do mog posljednjeg pitanja: Za koga predsjednik smatra da može najbolje nastaviti njegovo pregovaračko nasljeđe? Don Jr., Marco Rubio, JD Vance? Nakon što sam postavio pitanje, shvatam da se potpredsjednik tiho ušunjao u stražnji dio sobe i da će čuti Trumpov odgovor.

"Ko god dobije ovaj [posao], biće veoma važan", kaže predsjednik. "I ako dobijete pogrešnu osobu: katastrofa."