Ministar turizma i sporta Hrvatske Tonči Glavina predstavio je u Mostaru javni poziv vrijedan dva miliona eura za sufinansiranje izgradnje i rekonstrukcije sportskih građevina u Bosni i Hercegovini. Poziv je službeno namijenjen projektima "za Hrvate u Bosni i Hercegovini", što je otvorilo pitanje zbog čega se javna sportska infrastruktura u Bosni i Hercegovini predstavlja kroz etničku odrednicu.

Poziv otvoren mjesec dana

Glavina je objavio da je cilj javnog poziva razvoj sporta, veća dostupnost sportskih građevina i poboljšanje uslova za život Hrvata u Bosni i Hercegovini. Poziv je otvoren do 9. jula, a sredstva osigurava Hrvatska.

Prema dostupnim informacijama, na javni poziv mogu se prijaviti gradovi i općine u Bosni i Hercegovini koji imaju u vlasništvu sportsku infrastrukturu ili pravo raspolaganja njome najmanje deset godina.

Iz hrvatske vlade poručuju da je cilj politike Zagreba biti pouzdan partner Bosne i Hercegovine u razvoju ekonomije i poboljšanju uslova za život Hrvata u BiH. U objavi se navodi i da se pri tome uvažavaju posebnosti i različite potrebe hrvatskih zajednica izvan Hrvatske.

Iako se radi o sredstvima koja dolaze iz budžeta Hrvatske, sporna je formulacija kojom se sportska infrastruktura u Bosni i Hercegovini veže isključivo za jednu etničku zajednicu. Sportske dvorane, tereni i drugi javni sportski objekti u lokalnim zajednicama po svojoj prirodi trebalo bi da budu dostupni svim građanima.

Etnička formulacija izaziva reakcije

Posebnu pažnju privuklo je to što je poziv predstavljen u Mostaru, gradu u kojem se godinama govori o potrebi izgradnje i završetka sportske infrastrukture od značaja za sve građane. Zbog toga se nameće pitanje da li bi javni sportski objekti trebali biti predstavljani kao projekti za jednu zajednicu ili kao ulaganje u lokalnu zajednicu u cjelini.

Hrvatska godinama finansira različite projekte za Hrvate u Bosni i Hercegovini, od obrazovanja i kulture do infrastrukture. Međutim, kada je riječ o sportskim građevinama, etničko označavanje projekta dodatno otvara prostor za političke rasprave.

Takva formulacija ne znači automatski da bi sportski objekti bili zatvoreni za druge građane. Ipak, poruka da se dvorane i sportska infrastruktura grade "za Hrvate u BiH" u javnom prostoru zvuči kao nastavak prakse u kojoj se i osnovne potrebe građana posmatraju kroz etničke podjele.

U Bosni i Hercegovini, gdje su škole, institucije i javni projekti često opterećeni nacionalnim podjelama, i sportska infrastruktura lako postaje političko pitanje. Zbog toga bi jasnija poruka o dostupnosti tih objekata svim građanima bila važna za izbjegavanje novih kontroverzi.

Hrvatska ima pravo pomagati projekte koje smatra važnim za Hrvate izvan svojih granica. Međutim, kada se novac ulaže u javne objekte u Bosni i Hercegovini, posebno u sportsku infrastrukturu, opravdano je očekivati da se takvi projekti predstavljaju kao korist za cijelu lokalnu zajednicu, a ne samo za jedan narod.