Zaborav u koji padaju imena onih koji su prvi prelazili granice vlastitog vremena ponajbolje se vidi u sarajevskim arhivskim policama, gdje među požutjelim dokumentima Austro-Ugarske monarhije leže zapisi o ženama čija su imena danas jedva poznata širem čitateljstvu. Kada su u kasno ljeto 1878. godine čete generala Josipa Filipovića ulazile u sarajevsku kotlinu, iza kulisa je započinjao proces koji će nepovratno izmijeniti društveno tkivo Bosne i Hercegovine, piše Bosna.hr.

U tom sudaru starog, osmanskog svijeta koji je polako izdisao i novog, bečkog administrativnog aparata koji je insistirao na kartotekama, statistikama i institucijama, najdublja promjena događala se u sferi privatnog života. Unutar četiriju zida tradicionalnih bošnjačkih kuća, iza visokih avlijskih zidova, ženski svijet ostajao je stoljećima po strani od formalnog obrazovanja.

Do dolaska nove vlasti, obrazovanje ženske djece kod muslimana bilo je svedeno na skromne obimom i strogo konfesionalno uokvirene sibjan-mektebe. U tim mahalskim školicama, smještenim uz džamije, nastavu za djevojčice vodile su bule. Bule su bile domaće žene, najčešće supruge ili kćerke mjesnih imama i hafiza, koje su posjedovale elementalno znanje čitanja arapskog pisma (sufare) i poznavale osnovne obrede islama. Učili su kratke kur'anske ajete, molitve i osnovna pravila higijene i obreda. Nastava se odvijala na podu, bez udžbenika u današnjem smislu riječi, bez crnih tabli i bez razrađenog pedagoškog plana. U očima tradicionalne zajednice to je bilo sasvim dovoljno: žena je trebala odrastati u duhu vjere, pripremiti se za ulogu majke i domaćice i čuvati neprikosnovenost porodičnog morala. Svaki pokušaj izlaska iz tog okvira smatran je opasnim narušavanjem ustaljenog poretka i prijetnjom vjerskom identitetu.

Međutim, austrougatska uprava u Beču i Sarajevu imala je sasvim drugačiju viziju modernizacije pokrajine. Za provođenje efikasne uprave, razvoja privrede i integracije novog prostora u monarhijski sklop, opća nepismenost, koja je u momentu okupacije iznosila oko devedeset procenata, predstavljala je ogromnu prepreku. Poseban problem predstavljala je ženska populacija. Zemaljska vlada ubrzo je uvidjela da se društvo ne može modernizovati ako polovina stanovništva ostane potpuno neprosvećena. Ali, naišli su na čvrst i nepokolebljiv otpor bošnjačke sredine. Svaka najava otvaranja državnih, takozvanih “komunalnih” ili narodnih osnovnih škola za muslimansku djecu dočekivana je s dubokom sumnjičavošću. Među narodom su kružile glasine o skrivenom pokrštavanju, o tome kako će školska djeca morati nositi tuđinsku odjeću i jesti hranu koja nije po vjerskim propisima. Otpor je bio toliko snažan da su pojedini roditelji radije plaćali visoke novčane kazne nego slali djecu u državne objekte.

Da bi prevazišla ovaj zastoj, austrougatska administracija morala je pokazati znatnu fleksibilnost i razumijevanje za lokalne specifičnosti. Umjesto direktnog nametanja jedinstvenog školskog sistema, Vlada je odlučila stvoriti posebne ustanove koje će svojim ustrojstvom i unutrašnjim redom garantirati potpunu zaštitu vjerskih i tradicijskih običaja. Prekretnica u tom procesu dogodila se u sarajevskoj vratničkoj mahali i u centru grada, kada je donesena odluka o osnivanju Državne muslimanske ženske osnovne škole.

Pred uslovima koje je postavila bošnjačka zajednica, Zemaljska vlada je pristala na nesvakidašnje ustupke: zgrade ovih škola morale su imati visoke avlijske zidove koji su sprečavali poglede s ulice, prozori su bili zastakljeni mliječnim ili zamućenim staklom, a ulaz u školu bio je striktno zabranjen svim muškarcima, uključujući i samim školskim inspekcijskim službenicima, osim ako u pratnji nisu imali vjeroučitelja. Nastavu su, shodno tome, mogle predavati isključivo žene.

Tu se pojavio novi, gotovo nerješiv problem: gdje pronaći ženski nastavnički kadar? U prvim decenijama okupacije, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije postojala niti jedna jedina muslimanka sa formalnom učiteljskom diplomom. Zemaljska vlada je bila prinuđena u ove škole imenovati učiteljice drugih vjeroispovijesti, katolkinje ili pravoslavke, koje su stizale iz Hrvatske, Slavonije ili iz reda domaćeg gradskog stanovništva. Te žene, poput prve upraviteljice sarajevske Muslimanske ženske škole, Štefanije Pejnović, morale su pokazati izuzetnu taktičnost, poštovati strog kodeks oblačenja i ponašanja, te izbjegavati bilo kakav potez koji bi roditelji mogli protumačiti kao uplitanje u vjerska pitanja. Nastava se uglavnom sastojala od opće pismenosti, osnovne računice, te u velikoj mjeri od ženskog ručnog rada (vezenje, pletenje, šivenje) i higijene, što je bio ustupak roditeljima koji su u tome vidjeli praktičnu korist za buduće domaćice.

Ipak, bilo je jasno da je prisustvo nemuslimanskih učiteljica samo privremeno rješenje. Svijest o potrebi stvaranja vlastitog, domaćeg ženskog prosvjetnog kadra počela je polako sazrijevati i unutar samog bošnjačkog društva, prvenstveno među mlađim i obrazovanijim intelektualcima okupljenim oko časopisa Bošnjak, a kasnije i kruga oko Behara i kulturnog društva Gajret. Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i drugi reformatori neumorno su pisali o tome da narodu nema napretka dokle god su majke neuke. Oni su isticali da prve lekcije o moralu, jeziku i domovini dijete dobija u krilu majke, te da je neuka majka najveći kočničar razvitka cijelog naroda.

U tom dinamičnom i napetom društvenom ambijentu na scenu stupaju prve djevojke koje su se usudile prekoračiti prag tradicionalnog doma. Ključna figura tog prvog vala emancipacije bila je Hasnija Berberović. Rođena u Sarajevu 1893. godine, u uglednoj ali ne previše bogatoj porodici, Hasnija je predstavljala izuzetak od samog početka. Nakon što je završila četvorogodišnju Muslimansku žensku osnovnu školu, upisala je takozvani Produžni tečaj, ustanovu osnovanu 1901. godine pri istoj školi, koja je pružala trogodišnje obrazovanje iznad osnovnoškolskog nivoa.

Hasnija Berberović je pokazala izuzetan dar i posvećenost učenju. Godine 1909, sa svega šesnaest godina, položila je ispit za pomoćnu učiteljicu pred državnom komisijom. Tim činom postala je prva diplomirana prosvjetna radnica iz reda bošnjačkog naroda u historiji Bosne i Hercegovine. Njen ulazak u učionicu sarajevske Muslimanske osnovne i više djevojačke škole u jesen iste godine bio je događaj od ogromnog simboličkog značaja. Kada je stala pred tablu, pred njom nisu bila samo djeca, nego i oči cijele sarajevske čaršije koja je s nevjericom i podozrenjem posmatrala mladićku ženu kako zarađuje vlastiti hljeb i drži javne časove.

Radni uslovi i društveni pritisak pod kojim je radila Hasnija Berberović bili su izuzetno teški. Svaki njen pokret na ulici, način odijevanja i komunikacije bili su pod strogim nadzorom konzervativnih krugova. Međutim, svojom skromnošću, profesionalizmom i nespornim pedagoškim rezultatom, uspjela je postepeno razbiti predsudbena utvrđenja. Njen uspjeh podstakao je Vladu da razmišlja o sistemskom obrazovanju ženskog kadra.

Hasnija se nije zaustavila na zvanju pomoćne učiteljice; nastavila je sa samostalnim radom i učenjem, da bi u aprilu 1916. godine, usred bjesnila Prvog svjetskog rata, pred Državnom ispitnom komisijom položila ispit za “definitivnu” (stalnu) učiteljicu. Ovu komisiju sačinjavali su najugledniji prosvjetni radnici tog vremena, dok je za vjersko-pedagoški dio bio zadužen uvažen sarajevski alim Ahmet efendija Burek. Hasnija je ispit položila sa vrlodobrim uspjehom, čime je i formalno i pravno izjednačena s učiteljicama koje su završile punu državnu preparandiju.

Vidjevši da pojedinačni primjeri, ma koliko bili uspješni, ne mogu podmiriti potrebe za učiteljicama u cijeloj pokrajini, Zemaljska vlada je odlukom od 23. augusta 1913. godine učinila odlučujući korak: pri Ženskoj muslimanskoj osnovnoj školi u Sarajevu otvoren je Trogodišnji učiteljski tečaj za muslimanke. Plan i program ovog tečaja bio je koncipiran tako da u potpunosti odgovara programu državnih ženskih učiteljskih škola u Monarhiji, ali s prilagođavanjima koja su garantovala poštivanje islamskih vjerskih normi.

Nastavni plan bio je obiman i zahtjevan. Učenice su izučavale sljedeće predmete: Nauku o vjeri (koju su predavali istaknuti alimi), Maternji jezik (sa akcentom na gramatiku, pravopis i književnost), Pedagogiju sa metodikom i praktičnom obukom u učionici, Pedagogijsku psihologiju, Matematiku sa geometrijom, Prirodopis (botaniku i zoologiju), Fiziku i Hemiju, Geografiju i Historiju (s posebnim naglaskom na historiju Monarhije i zavičajnu historiju), Krasnopis, Prostoručno i geometrijsko crtanje, te Ženski ručni rad i Kućanstvo.

Uprkos velikim očekivanjima vlasti i prosvjetnih reformatora, odaziv na ovaj tečaj u samom početku bio je poražavajuće skroman. U prvu školsku godinu (1912/13) upisale su se svega dvije učenice. Ovaj podatak govori više od bilo kakve analize o tome koliko je otpor prema izlasku ženske djece iz kuće bio dubok. Roditelji su strahovali da će njihove kćerke, ako završe učiteljsku školu, morati putovati u udaljena mjesta, raditi u nepoznatim sredinama i time izložiti porodicu sramoti. Ipak, Vlada nije odustajala. Učenicama su ponuđene državne stipendije koje su pokrivale troškove smještaja, ishrane i nabavke knjiga, što je bio privlačan faktor za siromašnije gradske porodice.

Postepeno, stvar se počela mijenjati. Iz godine u godinu broj polaznica je rastao. Prema arhivskim izvještajima Zemaljske vlade, do školske 1915/16. godine radila su sva tri godišta tečaja, a ukupan broj polaznica dostigao je dvadeset i tri učenice. Iako je riječ o relativno malom broju u poređenju sa ukupnim brojem ženske djece, ovih dvadeset i tri djevojke predstavljale su pravu renesansnu jezgru koja će nakon završetka školovanja preuzeti prosvjetni rad u školama širom Bosne i Hercegovine.

Ključnu ulogu u stvaranju povoljne klime za školovanje djevojaka odigrao je tadašnji reis-ul-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević. Čaušević je bio vizionar koji je shvatao da bez korjenitih reformi Bošnjaci rizikuju potpunu historijsku marginaciju. On je javno, sa mimbera i kroz štampu, branio pravo ženske djece na svjetovno obrazovanje. Čaušević je išao tako daleko da je izdao vjersko mišljenje (fetvu) u kojem je tvrdio da učenje u modernim školama nije u suprotnosti s islamom, te je lično posjećivao školske priredbe i bodrio prve polaznice Učiteljskog tečaja. Njegov autoritet bio je presudan u razbijanju sumnji kod mnogih konzervativnih očeva.

Pored Sarajeva, borba za žensko obrazovanje vodila se i u drugim gradskim centrima. U Mostaru, Banja Luci, Tuzli, Travniku i Brčkom postepeno su otvarane ženske osnovne škole, ali su uslovi u unutrašnjosti bili znatno teži nego u glavnom gradu. Učiteljice koje su iz Sarajeva slane u provincijske gradove i varošice često su nailazile na potpunu izolaciju. Mjesno stanovništvo ih je u početku izbjegavalo, a u nekim sredinama niko im nije želio iznajmiti stan. Te mlade žene morale su posjedovati ne samo prosvjetnu diplomu, nego i izuzetnu ličnu hrabrost i karakter.

Učiteljica u bosanskoj provinciji tog vremena nije bila samo predavač u školi. Njena misija bila je znatno šira. Popodne i tokom vikenda, one su organizovale takozvane analfabetske tečajeve za odrasle žene. Učile su ih čitati i pisati, ali i osnovnim sanitetskim pravilima: kako spriječiti zarazne bolesti koje su pustošile bosanske kasabe (poput tuberkuloze i trahoma), kako pravilno hraniti novorođenčad, te kako unaprijediti higijenu stanovanja. Pored toga, učiteljice su organizovale kurseve naprednog šivenja i krojenja, čime su ženama omogućavale da kroz kućnu radinost ostvare prvi vlastiti dinar i steknu kakvu-takvu ekonomsku nezavisnost.

Prvi svjetski rat (1914–1918) donio je nove patnje, ali je paradoksalno dodatno ubrzao procese emancipacije. Zbog mobilizacije velikog broja muškaraca na vojišta širom Galicije i Italije, društvo je ostalo bez muške radne snage. Žene su bile prinuđene preuzeti poslove koje nikada ranije nisu radile, od rada u administraciji i pošti, do teških poslova u poljoprivredi i sanitetskim službama. U tim ratnim godinama, prva generacija muslimanskih učiteljica pokazala je svoju punu zrelost. One su preuzele vođenje škola u kojima su ranije radili učitelji, vodile su akcije prikupljanja pomoći za ratnu siročad i radile u odborima za ishranu stanovništva.

Sudbina Hasnije Berberović i njenih kolegica iz prve generacije ilustruje svu dubinu te transformacije. Hasnija je nakon sloma Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS nastavila svoj prosvjetni rad. Njena karijera trajala je punih dvadeset i devet godina, sve do odlaska u penziju 1938. godine. Međutim, njen uticaj nije ostao omeđen učeonicom. Godine 1919. bila je jedna od osnivačica i prva predsjednica prvog muslimanskog ženskog društva “Osvitanje” u Sarajevu. Ovo društvo okupljalo je obrazovane žene i imalo za cilj kulturno, prosvjetno i humanitarno podizanje muslimanske žene. Kasnije je godinama radila kao upravnica Gajretovog djevojačkog konvikta u Sarajevu, gdje je vodila brigu o školovanju stotina djevojaka koje su iz unutrašnjosti dolazile na nauke u glavni grad.

Imena učiteljica koje su prelazile granice vlastitog vremena i ulazile u učionice početkom 20. stoljeća ostala su rijetka, potisnuta na margine arhivske građe Zemaljske vlade, službenih glasnika i periodike poput Gajreta i Pravde. Uprkos toj historijskoj skrajnutosti, istraživanja arhivista i historiografa jasno ukazuju na to da Hasnija Berberović nije djelovala usamljeno, već je sa grupom odvažnih savremenica činile pravu renesansnu jezgru bošnjačkog ženskog prosvjetiteljstva.

Među tim pionirkama posebno mjesto zauzima Rasema Bisić, učiteljica koja je zajedno sa Hasnijom radila u sarajevskoj Muslimanskoj ženskoj osnovnoj školi u Kečinoj ulici, a kasnije odigrala ključnu ulogu u osnivanju i vođenju prvog ženskog udruženja Osvitanje 1919. godine, gdje je podnosila prve izvještaje o analfabetskim tečajevima.

Uz nju je djelovala i Šefika Bjelevac, učiteljica koja je na osnivačkoj skupštini istog udruženja izabrana za voditeljicu zapisnika i koja je decenijama radila na opismenjavanju ženske djece, te Almasa Iblizović, Umija Vranić i Asifa Širbegović, prosvjetne radnice koje su činile okosnicu prvih odbora za organizovanje nastave, stručnog osposobljavanja i izrade kućne radinosti. Ovom krugu intelektualno i duhovno pripadala je i Nafija Sarajlić, prva bošnjačka pripovjedačica, koja je kroz književni rad zagovarala iste reformatorske ideje.

Ove žene nisu bile samo predavačice u formalnom školskom sistemu; u vremenu kada su bile jedine s formalnim obrazovanjem i javnim autoritetom, one su pokretale besplatne tečajeve krojenja, šivenja i higijene za odrasle žene, te osnivale prve ženske konvikte i internate u Sarajevu. Time su stvorile siguran i društveno prihvaćen prostor za smještaj djevojaka koje su iz unutrašnjosti, iz Mostara, Banja Luke, Travnika, Tuzle i Bijeljine, stizale na školovanje u glavni grad, položivši temelje trajnoj emancipaciji ženskog dijela društva.