Piše: VESNA PUSIĆ

Ishod prvog kruga predsjedničkih izbora 2019. bio je neizvjestan na više razina. Kampanja je krenula polako i nevoljko. Milanovića nije bilo dovoljno u medijima; Grabar-Kitarović je stalno odlagala objavu i početak svoje kampanje, a kad je konačno krenula pokazalo se da su za to odlaganje postojali vrlo dobri razlozi; Škoro se pojavio glasno i agresivno, od početka djelujući umjetno – više kao neki laboratorijski projekt nego stvarni kandidat.

Nagađalo se da bi u drugi krug čak mogli ući Grabar-Kitarović i Škoro, ili da Grabar-Kitarović uopće neće ući u drugi krug. Ta neizvjesnost, a i zasićenost depresivnom situacijom u hrvatskoj politici, motivirali su građane da u većem broju nego ranije izađu na predsjedničke izbore i time u prvom krugu donesu relativnu pobjedu Zoranu Milanoviću.

Ja sam u prvom krugu glasala za Milanovića. Nisam glasala ni ”taktički”, ni preko volje, već pri punoj svijesti da je najbolja politika – umjetnost na granici mogućega.

Dakle, ona politika koja sa sobom nosi nešto novo, neki napredak, a istovremeno ima realne šanse pobijediti na izborima.

To ne mora biti svačija logika i apsolutno prihvaćam da se može misliti i drugačije.

Hrvatski građani koji po svojim stavovima i svjetonazoru pripadaju centru i lijevom centru, imali su među kandidatima u prvom krugu još najmanje tri dodatne mogućnosti: Daliju Orešković, Katarinu Peović i Darija Juričana. Pritom je Juričan od početka davao do znanja da je njegova kandidatura drugačija, montipajtonovska kritika hrvatske politike i korupcije.

Desetak posto birača odlučilo se za jednu od tih opcija, bez obzira na to što je bilo očito da nitko od njih neće ući u drugi krug. No ni ja, glasajući za Milanovića, nisam bila sigurna kako će taj prvi krug na kraju ispasti.

S Milanovićem sam imala prilike blisko surađivati više od četiri godine. Trebalo mi je nešto vremena da pronađem pravi način za uspješnu suradnju. Naučila sam cijeniti njegovu inteligenciju, obrazovanost i sposobnost donošenja odluka. Nikad se nisam navikla na njegovu brzopletost i mladenačku bahatost, proizašlu iz nesigurnosti koju je donio nagli uspjeh.

U međuvremenu, više nije toliko mlad, a u svojoj političkoj karijeri doživio je dovoljno neuspjeha i udaraca koji ga nisu dotukli, već učinili boljim liderom pa i simpatičnijih čovjekom.

Čini se da je Milanović jedan od onih ljudi čijem sazrijevanju koriste nepovoljne okolnosti i koji je sposoban učiti iz pogrešaka.

U kojoj mjeri je to stvarno tako pokazat će se tek kada i ako ga hrvatski građani izaberu za predsjednika.

No ono što je neupitno je da je u ovom trenutku njegov izbor neophodan za početak ozdravljenja hrvatske politike i hrvatskog društva.

Ta njegova funkcija proizlazi ponajviše iz činjenice da njegov izbor razbija puzajuće jednostranačje koje se proširilo Hrvatskom. Od našeg oduševljenja višestranačjem, koje je naznačeno 1990., a stvarno započelo u praksi 2000., danas imamao HDZ-ovu predsjednicu, HDZ-ov Sabor, HDZ-ovu vladu, HDZ-ovu većinu župana, HDZ-ovu kontrolu nad raspodjelom društvenog bogatstva…

Za zdravlje hrvatskog društva neophodno je poslati poruku da postoji i nešto drugo osim HDZ-a, da svaka politička pobjeda nije samo i jedino rezultat zahuktale, bogate političke mašine, da postoji alternativa, da ljudi u Hrvatskoj još mogu nešto sami izabrati.

Mnogo se nagađa kome će se prikloniti građani koji su u prvom krugu glasali za Škoru. Danas je već uglavnom svima jasno da je projekt ”Škoro” bio u prvom redu uperen protiv Andreja Plenkovića.

Plenković je doveden na čelo HDZ-a od onih u toj stranci koji su razumjeli da HDZ ne može pobijediti oslanjajući se iskuljučivo na desnicu i da mu je za pobjedu potreban dobar dio birača centra.

No desnica vrši kontinuirani pritisak na Plenkovića i time poništava njegovu sposobnost da privuče politički centar.

Teško je reći u kojoj mjeri je Škoro projekt desnice, a u kojoj tajkunski projekt, no svakako je uspio dovoljno prestrašiti Plenkovića da se on javno obratio desnici za pomoć, dodatno poništavajući svoje centrističke potencijale.

Ali Škorini birači, a naročito Škorini projektanti nisu prvenstveno glasali protiv Milanovića. Oni su prvenstveno glasali protiv Plenkovića. Njih ne muči druga strana, već ”prokletstvo malih razlika”, nered u vlastitim redovima.

Zato u drugom krugu neće glasati za Milanovića, ali neće glasati ni za Grabar-Kitarović. Ostati će kod kuće, jer ih to približava cilju prema kojem su krenuli u prvom krugu.

Mogućnost Milanovićeve pobjede leži u rukama onih 50 posto birača koji nisu izašli na izbore u prvom krugu.

Samo jedan dio njih može s lakoćom prenijeti Milanovića preko magičnih 50 posto koliko mu je potrebno za pobjedu.

Ali sada to i više nije prvenstveno pitanje Milanovića. On je samo instrument kojim Hrvatskoj možemo dati šansu za raznolikost, za politički pluralizam, za širenje prostora slobode i odgovornosti samom činjenicom da postoji više od jedne političke opcije.

Glasom za Milanovića, glasamo za Hrvatsku šire lepeze političkih stavova i mišljenja. Ne za završetak, već za novi početak.

(Prenosimo s portala Autograf)