PIŠE: SENAD AVDIĆ

Učinio sam dostupnim javnosti materijal koji je nezakonito snimljen, podsjeća me u svojoj twiteraškoj naplavini Tegeltija na član 188. Krivičnog zakona Federacije BiH. Ajanović, pak, preko "Dnevnog avaza" najavljuje privatnu tužbu. Prije pet-šest dana, preko "Avazovog" loše maskiranog portala "Raport" Ajanović je samouvjereno prizivao tužiteljske institucije da samostalno reagiraju, na njegov išaret pokrenu istragu, ali, eto, nisu pa će on svoju diskutabilnu čast i nepostojeći ugled morati verificirati na sudu. Ubijeđen je Ajanović da tužiteljstva moraju na isti način štititi njegovu intimu, duševnu i mentalnu ravnotežu kao što su činila nakon objavljivanja snimaka iz kafane u Banjoj Luci, u kojima je istaknutu rolu odigrao njegov potkovani prijatelj Tegeltija.  Kako reče stara istina, ono što je dopušteno Jupiteru, Tegeltiji, izgleda da nije dozvoljeno volu, Ajanoviću.

VAĐENJE BEZ ANESTEZIJE

Prije nego što odgovorim ovom uhodanom tandemu, našem pravosudnom "2Celosu" (duplo golo), prisjetit ću se zanimljivog i poučnog primjera suradnje koju je nedjeljnik "Slobodna Bosna" duže vrijeme ostvarivao s dekanom Stomatološkog fakulteta Ajanovićem u vrijeme kada se nisu nazirale njegove konačne ambicije niti patogeni karijeristički ciljevi. Tim se primjerom može ilustrirati problem koji je, kobajagi, predmet našeg, mojeg, sa jedne, i pravosudnog ganga, sa druge strane, sporenja. 

Donio nam je prije više od deset godina zubar Ajanović u redakciju pravu poslasticu od poklona: ratnu fotografiju iz ljeta 1993., snimljenu u Hercegovini, na kojoj se razgolićeni komandos Armije RBiH Fahrudin Radončić šepuri s još nekolicinom pripadnika i zapovjednika Armije RBiH (generalom Vahidom Karavalićem, uz ostale). Naravno da se peškešu ne gleda u zubara, ali sam, za svaki slučaj, provjerio ko je i kada snimio taj medijski pikantan sadržaj. Od Ajanovića sam dobio odgovor da je sliku dobio od jednog ovdašnjeg biznismena, tada Radončićevog ljutog dušmanina. A taj se osvetoljubivi biznismen fotografije domogao uz pomoć njenog autora, koji je uslikao taj bizarni ratni skup. Delikatnost fotke sastojala se u tome što je njen nastanak koincidirao, vremenski i teritorijalno, sa pokoljem hrvatskih civila u naselju Grabovica od pripadnika Armije RBiH.

Fotografija razgaćenog marinca Radončića i ratnih drugara s Jablaničkog jezera koju smo objavili, valjda je jedini prilog obavljen o njemu zbog kojeg nas bivši muž gazdarice "Avaza" nije tužio. I da jeste, nikada ne sudu Radončić ne bi doznao od koga smo dobili "neovlašteno snimljenu" fotografiju i pomogli u njenoj "javnoj dostupnosti". Čašćavao nas je, na obostranu korist, Ajanović povremeno i drugim "maksuzijama" u vrijeme dok je radio u OSCE-u i kasnije špijunirao za Tužieljstvo u Haagu. Nešto od toga smo objavili, za šta mu hvala, nešto, opet, nismo, jer je bilo upitne autentičnosti i skromne kvalitete. Nismo, primjerice, prije dvadesetak godina objavili jedan dokument, list papira koji nam/mi je tadašnji istraživač OSCE-a Ajanović dao: bila je to potvrda kojom Stranka demokratske akcije izjavljuje da je Fahrudinu Radončiću na raspolaganje stavila 9 miliona njemačkih maraka za pokretanje "Dnevnog avaza". Forma tog "dokumenta" bila je šeprtljava, amaterska i nepismena, nedolična čak i za niske standarde poslovanja i financijske (sub)kulture Stranke demokratske akcije, pa smo odlučili da to "saznanje" ne objavimo. Da se razumijemo, ni trenutka nismo sumnjali da je Alija Izetbegović ubrizgao veliku lovu u medijsku kontrarevoluciju koju je izveo Fahrudin Radončić, ali dokaz za to, obični list papira s imenima i astronomskom cifrom, bio je prilično šuhveli, nevjerodostojan.

U izjavi za "Dnevni avaz" ismijava se Ajanović sa mojim poznavanjem pravne materije i veli da su to stvari koje su "poznate svakom studentu pravnog fakulteta". Dekan Stomatološkog fakulteta, reklo bi se na prvi pogled, bolje se razumije u pravo nego u vlastitu zubarsku struku: sudeći prema nekim njegovim dentističkim ručnim radovima-uzorcima, poput zubala koje je napravio Milanu Tegeltiji, to baš i nije neki veliki problem. Na drugi, kompletan i cjelovit pogled, Ajanović ne poznaje pravo, ali što je za njega mnogo važnije, a za pravni poredak pogubnije, izvanredno poznaje pravnike, prijatelj je sa sudijama, članovima Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, provodadžiše tužiteljice i izvodi ih na večere, a tužitelje na porciju svježe pripremljenih obavještajnih delikatesa. Da parafraziram Viktora Ivančića, koji je to napisao za jednog svog tužitelja-poltičara, novinara i fašistu: pravosuđe u Bosni i Hercegovine je nastavak Muhameda Ajanovića drugim sredstvima.

Vraćamo se na navodni meritum spora koji sam prije sedam dana protresao na ovom mjestu tekstom "TEGELTIJA POD NASTAVOM  MUHAMEDA", dakle javnog eksploatiranja tajno prikupljenih/snimljenih materijala. Dvojica međunarodnih diplomata s kojima sam nedavno razgovarao, pored ostalog i o (ne)prilikama u pravosuđu, bez ustručavanja i diplomatske pipavosti, vladajuću pravosudnu nomenklaturu, predvođenu Milanom Tegeltijom, tretiraju kao "zločinačku organizaciju". Taj se termin sasvim odomaćio, postao norma u ocjenjivanju tog gremija i posljedica njihovog rada. Kako je moguće, ako se želi istražiti, dokumentirati nezakonitost, netransparentnost u radu, spregu s organiziranim kriminalom i političkim oligarsima, provesti posebne istražne radnje, zakonito naravno, ako je takve mjere u stanju "probiti" neovlašteni dekan Stomatološkog fakulteta?! Postoji čitava gomila transkripata i videovrpci u kojima se kriju mračne veze Olega Čavke s organiziranim  kriminalom, narko-kartelom, plaćenim ubojicama (nisu prikupljene "slušanjem žene" nego jednog njegovog kafanskog intimusa i kurira za opasne veze ), ali imaju konstrukcionu grešku: upitna im je zakonska osnova. Koji je taj sud(ija) koji će odobriti posebne istražne radnje protiv svojih kolega, ljudi koje je, kao i njih, na to mjesto postavio Tegeltija sa svojom većinom u VSTV-u? Blesavo i naivno je u pravdu vjerovao državni tužitelj Božo Mihajlović (kao prije njega nesretna, pokojna tužiteljica iz Tuzle Dijana Milić, koju je života koštala istraga protiv univerzitetske mafije) kada je svojevremeno "stavio na mjere", slušao Fahrudina Radončića, kasnije i Olega Čavku. Platio je tu lakovjernost presudom od pet godina zatvora, koju mu je izrekla sutkinja Amela Huskić, čiji je brat istaknuti kadar Radončićeve stranke. Je li se moglo zakonitim radnjama ustanoviti ko je uoči podizanja optužnice obilazio kod kuće Mihajlovićevu sekretaricu (Sedinu Beridan, koja još nije optužena za kriminal) i nudio joj financijsku i sudsku pomoć ukoliko "potopi" bivšeg šefa? Nije moguće, bezbeli, jer su "posjetioci" koji su "preparirali", sekretaricu-kleptomanku, nudili joj svilu i kadifu, bile osobe iz pravusuđa koje su trebale ozakoniti takve mjere.

PLJUCKAJ, NE MOŽEŠ NAM NIŠTA

I tu smo se sasvim približili problemu: Milan Tegeltija (stomatološki potpomognut prijateljem Ajanovićem) odbija, ne dozvoljava, isključuje... bilo kakvu demokratsku kontrolu rada institucije na čijem je čelu, niti pravosudnog limba koji ona generira. Parlamentarna kontrola na VSTV-om? Jok, nema govora. Ustvari, eto, probajte, ako vam je baš stalo: čekaju vas k'o zapete puške osam Dodikovih i Čovićevih musketira, sve same majkićke i pendešice, sve sredoje, do Bariše u državnom  Domu naroda! Želite da se uvažavaju i provode preporuke, sugestije, zaključci međunarodne zajednice, neovisnih eksperata? Nema teorije (države i prava!) Bosna i Heregovina je, prika moj, suverena, samostalna pravna država, podsjeća Milan Tegeltija, strane dušebrižnike. I o njenom će se pravnom inegritetu brinuti onaj ko je legalno i u skladu sa procedurama izabran: malo Tegeltija, malo zubar Ajanović. 

Bosna i Hercegovina je, kao i druge zemlje članice Vijeća Evrope, sviđalo se to Tegeliji - kriptosuverenisti i provincijski izolacionisti, pod jurisdikcijom Suda za ljudska prava u Strasbouru. Zadatak tog Suda je osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ova konvencija je, pak, ugrađena u Ustav Bosne i Hercegovine, spakovan u Daytonu. To, opet, znači da su vlasti u BiH, pa i pravosuđe koje personificira Tegeltija, dužne provoditi odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Stoga evo tek nekoliko nasumice izdvojenih presuda Suda u Strasbouru koje su neopozivo regulirale pitanje medijskih prava i sloboda u evropskim državama.

Prije dvije godine, Evropski sud za ljudska prava u Strasbouru kaznio je državu Hrvatsku sa 5 hiljada eura, jer su njeni sudovi kaznili zadarski "Narodni list", kojeg je tužio sudija koji je bio član Državnog sudbenog vijeća te zemlje. Tužitelj je, naime, sudjelovao i izboru sudca koji je presudio u njegovu korist, a protiv novinara. 

Još je zanimljivija i za naš predmet rasprave relevantnija presuda Suda za ljudska prava u Strasbouru u predmetu "Haldmann protiv Švicarske". Radilo se o tome da su četvorica švicarskih novinara 2003. godine koristila skrivene kamere da bi snimili dokumentarni film o profesionalnim praksama ljudi koji se bave prodajom životnih osiguranja. Novinari su, ne predstavljući se, snimili jednog od tih agenata osiguranja i koristili taj snimak u svom dokumentarcu. Četiri godine kasnije, sud u Švicarskoj kaznio je četvoro novinara i snimatelja na novčane kazne zbog neovlaštenog snimanja i emitiranja razgovora s osobom koja ih je tužila.

Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je 2015. godine presudu u kojoj je konstatirao da je "tema dokumentarca bila pitanje javnog interesa i da je izvještaj doprinio javnoj raspravi". U presudi se dalje navodi: "ESLJP je utvrdio da se može pretpostaviti da su podnositelji (novinari i snimatelji, op. S. A.) postupali u dobroj vjeri u pogledu želje da poštuju novinarsku etiku i novinarske zakone pozivajući se na njihovo ograničenje upotrebe skrivenih snimaka. Zaštita koju član 10. pruža novinarima koji izvještavaju o temema od javnog interesa, podložna je uslovu da djeluju u dobroj volji i u skladu s etikom novinarstva i da imaju dovoljnu činjeničnu osnovu za izvještavanje. ESLJP je primijetio kako istinitost činjenica nikada nije osporavana."

U komentaru presude ESLJP stoji da je "krivična presuda izrečena novinarima zbog korištenja skirvenih kamera za otkrivanje zloupotreba u sektoru osiguranja - pitanje od javnog interesa - narušilo pravo novinara na slobodu izražavanja. Kao što je naglasio ESLJP, "čak i relativno niske novčane kazne mogu imati negativan učinak na medije obeshrabrujući ih da koriste određene metode za izvještavanje". Uglavnom, preusudom ESLJP utvrđeno je da ugrožavanje privatnosti (u radnim  prostorijama) radnika osiguranja "nije bilo dovoljno ozbiljno da bi nadjačalo javne interese".

Je li, ponavljam iznova, interas javnosti da bude informirana da jedna opskurna, problematična individua, dekan fakulteta, "diluje" povjerljive državne informacije po kafanama osobi koji obnaša visoku pravosudnu (tužiteljsku) dužnost? Je li javnosti nakon objavljivanja tog snimka imalo jasnije kako funkcionira pravosudni gang koji je oko sebe izgradio Milan Tegeltija? "Nema države bez javnosti", kazao je jedan njemački filozof, iz čega se i izvodi uloga medija kao četvrtog stupa vlasti (uz zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu). Onaj ko obesmišljava pravosuđe, stavlja brnjicu na usta novinarima, ignorira i pojeftinjuje pola parlamenta, da li taj gradi državu ili na njenom bagatelisanju i urušavanju predano, udarnički radi čak i kada se zaklanja iza njene  "suverenosti i neovisnosti"...