Osim što razmatraju mogućnost ugradnje malenih termonuklearnih pogonskih sistema u neke buduće brze svemirske rakete, NASA-ini stručnjaci traži i način kako da manje svemirske sonde učine značajno bržima. Naime, tek su dvije sonde u historiji napustile Sunčev sistem, Voyageri 1 i 2, a za to im je trebalo gotovo 40 godina. Otkrića koja se kriju u heliopauzi i dalje od nje, mogla bi biti vrlo zanimljiva, ali danas NASA ima ideju kako do tog prostora doći značajno brže.

U te svrhe uposlili su naučnike iz Laboratorija za primijenjenu fiziku Univerziteta "Johns Hopkins", koji su im izradili funkcionalni dokaz koncepta solarno-termalnog pogona. Sistem za sada funkcionira tako da veliki sklop LE-dioda imitira Sunce u velikom transportnom kontejneru, a s druge strane se nalazi niz cjevčica i mlaznica. U njih se ubacuje tekući vodik, a potom se pale LED svjetla. Pod utjecajem toplinske energije, tekući vodik naglo ekspandira te izlazi kroz mlaznice, stvarajući potisak.

Na ovom principu radio bi i pogon u nekim budućim sondama, jer je daleko efikasniji od dosadašnjih hemijskih pogona, a koristi "besplatnu" energiju Sunca, te može proizvesti veće ubrzanje svemirskih letjelica.

Naravno, nije sve tako jednostavno kao što zvuči. Da bi se sonda ubrzala na više od 320.000 kilometara na sat (Voyageri se kreću nešto preko 50.000 km/h), morala bi prići iznimno blizu Suncu. Tehnologija za takav prilazak već je prisutna u Sunčevoj sondi Parker i štiti je od zračenja i topline, pri čemu je gravitacijska praćka naše zvijezde ubrzava svakim novim prolaskom kroz perihel.

Na sličan način ubrzala bi i neka nova sonda. U trenutku prolaska pored Sunca morala bi izdržati oko dva i pol sata pri 2,500°C. Tada bi se trebalo dogoditi i upumpavanje vodika u cjevovode te bi s njegovim potiskom i gravitacijskim Oberthovim efektom u samo jednom prolazu sonda ubrzala s 50.000 na više od 300.000 km/h – i bila katapultirana prema vanjskim dijelovima Sunčevog sistema i dalje brže nego ikad prije.

Za ostvarenje tog plana bit će potrebno 3D printanjem izrađivati dijelove pogona i cjevčice za vodik, stvoriti još snažniji toplinski štit nego kod Parkerove sonde i savladati još mnoge inženjerske izazove. Misija s ovakvim pogonom mogla bi postati stvarnost nekad oko 2030. godine.