Piše: Hrvoje KLASIĆ (24sata)

S vremena na vrijeme u Hrvatskoj na naplatu dođe način suočavanja s prošlošću uspostavljen 1990-ih. Trebale su to biti nulte godine hrvatske demokracije, otvorenog društva, pluralizma ideja i mišljenja. Novi svijet koji smo stvarali trebao je biti antipod starom kojeg smo rušili. Nažalost ta tranzicija pokazala se kao (pre)tvrd orah. Izgradnja države, s nacijom kao najvažnijom kategorijom, pretpostavljena je izgradnji društva s građaninom kao nositeljem promjena. Taj koncept najprije su prihvatili i, pokazat će se s pogubnim posljedicama, njime počeli eksperimentirati Srbi, da bi ga vrlo brzo objeručke prihvatili i Hrvati. Atmosfera u kojoj internacionalizam postaje nepoželjna a nacionalizam prihvatljiva i dominantna kategorija pri gledanju u budućnost pokazat će se presudnom i za način promatranja i tumačenja prošlosti. Posebno kada je u pitanju najkontroverznije i najtraumatičnije razdoblje hrvatske povijesti, ono iz Drugog svjetskog rata.

U skladu s novo uspostavljenim obrascima i kriterijima NDH je, kako je to objasnio Tuđman, prestala biti “samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin”, ustaše su postali hrvatski nacionalni junaci, a slom ustaškog režima počeo se obilježavati kao jedna od najvećih nacionalnih tragedija. To što je ta država ipak prvenstveno nastala kao kvislinška tvorba, što nije bila nezavisna nego vojna, politička i ekonomska kolonija Hitlera i Mussolinija, i to što je ustaški režim od uspostave do propasti bio fašistički, zločinački i genocidan, postalo je manje bitno ili čak nebitno.

Čak su ustaše počele dobivati aureolu hrabrih i sposobnih boraca iako takvo tumačenje ponajprije demantiraju povijesne činjenice. Vojne sposobnosti “hrabrih” ustaša već su u ljeto 1941. dobro procijenili Nijemci i Talijani pa su zato umjesto prebacivanja svojih trupa na druga europska bojišta upravo ono balkansko morali pojačati dodatnim snagama. Uostalom, pa zar stvarno onima koji danas pjevaju o “hrabroj” Crnoj legiji i velikim vojskovođama Juri i Bobanu nije čudno da sve najveće vojne operacije protiv partizanskog pokreta na teritoriju NDH (Kozara, Neretva, Sutjeska, Drvar…) vode Nijemci i Talijani, a da su im ustaše (i četnici) tek pomoćne jedinice. I tako, normalizacija nenormalnog započeta 1990-ih traje do danas.

Osim što pokazuje da u Hrvatskoj i dalje postoje oni kojima nacionalistički (i vjerski) uvjetovano masovno ubijanje nevinih civila ne predstavlja nikakav problem, ta normalizacija ukazuje i na svojevrsnu šizofreniju hrvatskog društva. Jer, dobar dio onih koji dio dana izvikuju ustaške pozdrave i pjevaju ustaške pjesme drugi dio dana provedu u imitiranju beogradskog slenga kojeg su naučili gledajući srpske filmove i serije, ili u pjevanju pjesama srpskih pjevača od kojih neki ne skrivaju svoj (srpski) nacionalizam. Ukazuje naravno i na kukavičluk hrvatskih desničara koji su u strahu od kazne u stanju izmišljati floskule tipa “stari hrvatski pozdrav” ili “dvostruke konotacije ZDS”. Naravno, političari (na vlasti) kao i pravosuđe suučesnici su te normalizacije. 

Umjesto da veličanje fašističke marionetske NDH, njezinih simbola i ključnih ličnosti, te negiranje genocida počinjenog od strane ustaškog režima, postane kazneno djelo koje ne dopušta različita tumačenja, izostanak političke volje i nedosljednost sudske prakse rezultirali su sramotom koju svjedočimo. Je li “ustašovanje” između ostalog i rezultat mladenačkog bunta, posezanja za “zabranjenim voćem”, vjerojatno jest. Međutim, stav da takvom ponašanju ne treba pridavati značaj, tj. da ne treba širiti “moralnu paniku” smatram duboko pogrešnim. Jer povijest nas uči da svako veličanje ili toleriranje nasilja, nacionalne, vjerske ili rasne diskriminacije nikada ne stane samo na verbalnoj fazi. A ako odlučite graditi društvo u kojemu će mladima danas biti normalno sve gore navedeno, onda s pravom morate biti zabrinuti što će tim mladima u nekim novim okolnostima također biti normalno. Npr. u okolnostima u kojima bi vlast u Europi preuzeli mladi iz francuskog Nacionalnog okupljanja, njemačkog AFD-a, austrijske Slobodarske stranke, talijanske “Braće Italije”, mađarskog Fidesza ili poljskog “Prava i pravde”. A čini mi se da su i najveći utopisti upravo takvu distopiju počeli doživljavati kao vrlo realan scenarij.