Kroz historiju, velike sile su često koristile svoju moć kako bi utjecale na politička dešavanja u drugim državama, posebno kada su njihovi interesi bili ugroženi. Iako se ovakve aktivnosti često skrivaju iza slogana o "promociji demokratije" i "zaštiti ljudskih prava", stvarni motivi su najčešće strateški i politički. Sjedinjene Američke Države i Rusija su, svaka na svoj način, godinama vodile tajne operacije s ciljem utjecaja na izbore u mnogim zemljama. Primjer izbora u Srbiji 2000. godine pokazuje kako takvo miješanje može biti prikazano kao borba za demokratiju, iako se iza toga kriju dublji geopolitički razlozi, piše Stav.ba.

U slučaju Srbije, američka Centralna obavještajna agencija (CIA) imala je ključnu ulogu u svrgavanju tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića. Iako je Milošević bio odgovoran za ratne zločine, uključujući genocid u Bosni i Hercegovini, agresiju na Hrvatsku i etničko čišćenje Albanaca na Kosovu, to nisu bili istinski razlozi američkog miješanja. Pravi motiv bio je njegov otpor saradnji sa Zapadom, kao i prijetnja koju je predstavljao za stabilnost Balkana i šireg regiona.

Neprijeporna je činjenica da je na unutrašnje nezadovoljstvo Srba prema Miloševiću značajno utjecao neuspjeh srpske politike u ratovima 1990-ih. Porazi na vojnom, političkom i međunarodnom planu ostavili su dubok trag u srpskom društvu. Međutim, iluzorno je vjerovati da je srpski narod ustao protiv Miloševića zbog težnje ka demokratiji. Ako je demokratija bila interes Zapada, za većinu Srba to zasigurno nije bio prioritet. Opozicija koja je naslijedila Miloševića, iako prikazana kao proevropska i reformistička, u suštini je nastavila ideološki kontinuitet srpskog nacionalizma i teritorijalnih aspiracija.

Zoran Đinđić, često prikazivan kao "humano lice Srbije", nesporno je pripadao krugu srpske nacionalističke elite. Njegove političke pozicije to jasno pokazuju: osporavao je nacionalni identitet Crnogoraca, umjesto da koristi termin Bošnjak, služio se neodređenim izrazom "taj narod", a neposredno nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, zahtijevao je stvaranje konfederacije Republike Srpske sa Srbijom i Crnom Gorom. Takve ideje svjedoče o njegovoj pripadnosti projektu "Velike Srbije", samo u prikrivenijem obliku.

Ni Vojislav Koštunica, Miloševićev nasljednik na predsjedničkoj funkciji, nije predstavljao simbol demokratije. Tokom svog političkog djelovanja, aktivno je štitio Radovana Karadžića i radio na sprječavanju njegovog izručenja Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Ovakvo ponašanje dodatno potvrđuje da promjene u Srbiji 2000. godine nisu bile ni dubinske, ni suštinske, ni vrijednosne – već više taktičke i površinske, s ciljem popravljanja međunarodnog imidža, a ne istinskog suočavanja s prošlošću.