Na samitu NATO-a 25. juna 2025. godine u Haagu, 32 člana Atlantskog saveza, s Donaldom Trumpom na čelu, uputili su se prema sali u kojoj će biti snimljena grupna fotografija. Poziraju svi zajedno, osim španskog predsjednika Pedra Sáncheza, koji pravi korak ulijevo udaljavajući se iz kadra, piše špansko izdanje magazina Vanity Fair, prenosi Bosna.hr.

Tog dana, pritisnuti sigurnosnim prijetnjama koje predstavlja Rusija i sve jačim Trumpom, države članice su se dogovorile da povećaju izdvajanja za NATO sa 2% na 5% BDP-a do 2035. godine, što je obaveza od koje se španski socijalista distancirao čim je izašao sa sastanka. Sedmicu ranije pregovarao je s generalnim sekretarom Markom Rutteom o formuli nižih izdvajanja. Tako, pred novinarima, nije potpisao zajednički sporazum, izjavivši da je njegov cilj dostići 2,1% kao „realističnu i kompatibilnu“ cifru s vlastitim socijalnim modelom.

Objasnio je: „Prelazak sa 2% na 5% od sada do 2035. godine zahtijevao bi oko 350 milijardi dodatnih eura, koji bi se mogli dobiti samo povećanjem poreza za oko tri hiljade eura godišnje za svakog radnika i radnicu; ukidanjem naknada za nezaposlenost, bolovanje i porodiljsko; smanjenjem penzija za 40% ili prepolovljavanjem državnih ulaganja u obrazovanje“. Italijanska premijerka Giorgia Meloni kasnije je pojasnila da je, iza zatvorenih vrata, „Španija potpisala isti dokument kao i svi ostali“.

Neslaganje španskog lidera preraslo je u direktan sukob nakon zajedničkog napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran. Trump je optužio Sáncheza da je uskratio korištenje vojnih baza Rota i Morón, kako je predviđeno američko-španskim sporazumom, te je zaprijetio „prekidom svake trgovine sa Španijom“.

Prijetnja koja je primorala Evropsku komisiju da razjasni kako će intervenisati radi odbrane interesa Unije. Sánchez je, nakon osude režima ajatolaha i izražavanja solidarnosti sa zemljama koje je Iran napao, ponovio svoje „Ne ratu“, kao što je učinio s Ukrajinom, Gazom ili, prije dvadeset tri godine, s Irakom, konfliktima koji vode ka „nesigurnijem svijetu i gorem životu“.

„Vlade postoje da bi poboljšale živote ljudi i ponudile rješenja, a ne da bi sve pogoršale. I neprihvatljivo je da ti isti lideri, nesposobni da ispune taj zadatak, koriste ratni dim kako bi sakrili sopstvene neuspjehe i napunili džepove onih koji su svima poznati. Odnosno, onih koji zarađuju kada svijet prestane graditi bolnice da bi gradio rakete“, naglasio je.

Isti onaj Sánchez koji se ne svrstava uz Sjedinjene Države takođe postavlja prepreke tehnokratima, priznaje palestinsku državu, regularizira stotine hiljada imigranata i udaljava se od SAD-a jačajući veze s Kinom. Odmak koji mnoge tjera na pitanje: služi li on kao protivteg opštoj podređenosti prema novim „nasilnicima“ na međunarodnoj sceni? Pretjeruje li kako bi skrenuo pažnju s negativnih vijesti o svom okruženju?

Ministar vanjskih poslova, José Manuel Albares, tvrdi da je vanjska politika Španije globalna, da ima široku mrežu političkih i diplomatskih odnosa u svijetu, da se ponosi „vlastitim identitetom“, da je dosljedna i da djeluje u skladu s principima Povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava. Diplomatija koja odražava „vrijednosti Španaca“ i integriše pitanja kao što su „borba protiv klimatskih promjena ili feministička vanjska politika“ (Sánchez je Francuskinji Gisèle Pelicot uručio odlikovanje Reda za civilne zasluge za njenu borbu protiv rodnog nasilja).

Što se tiče NATO-a, Albares uvjerava da se Španija ponašala kao „posvećen“ partner koji „brani snažnu i suverenu Evropu“, što, prema njegovom mišljenju, ne slabi transatlantske odnose već ih „jača, konsolidujući evropski stub NATO-a, koji i dalje ostaje fundamentalan za euroatlantsku sigurnost“.

Palata Moncloa je kompleks okružen asfaltom i univerzitetskim kampusima na periferiji Madrida. Predsjednik započinje dan s dvadesetak nacionalnih i međunarodnih dnevnih novina na stolu i radi u svojoj kancelariji s evropskim televizijskim kanalom u pozadini. „Na kraju svakog dana shvatite da je pročitao stranu štampu, prelista malo ekonomsku, ali špansku sve manje“, priča nam jedan od njegovih najužih saradnika, uvjeravajući da se španski premijer osjeća kao „diplomata u duši“.

Krajem 90-ih, sa 28 godina, Sánchez je stigao u Sarajevo prekriveno snijegom kako bi radio s Visokim predstavnikom UN-a za Bosnu i Hercegovinu, Špancem Carlosom Westendorpom. Ulice i zgrade još su pokazivale rane od bombi. „Bilo je teško, ali taj posao je od mene mnogo zahtijevao, oblikovao me i zauvijek me definisao“, priznaje on sam u knjizi Manual de Resistencia (2019.). Poznavanje užasa rata iznutra u tako mladom dobu obilježilo je njegov način razumijevanja globalne politike. Po povratku je rekao da ga je to iskustvo vakcinisalo protiv barbarstva, senzibilizirajući ga prema ekspatrijatima i onima koji su prisiljeni napustiti svoju zemlju.

Iako Španija i dalje prima broj izbjeglica manji od evropskog prosjeka (u 2025. prihvatila je samo 11% zahtjeva), istina je da Sánchez tumači fenomene poput migracija na način suprotan drugim zemljama, uključujući i neke kojima vlada ljevica, poput Ujedinjenog Kraljevstva. Jedna od njegovih prvih odluka, 2018. godine, bila je prihvat broda Aquarius u luci Valencia, broda s više od 600 migranata spašenih u Sredozemnom moru kojima su malteška i italijanska vlada onemogućile pristajanje. Događaj koji se ne bi ponovio sa sljedećim brodom, jer je Španija tvrdila da nije najbliža luka.

Nedavna odluka da se dekretom odobri regularizacija oko pola miliona imigranata u Španiji obišla je svijet. Iznenadni ustupak kako bi se radna snaga izvukla iz sive zone, najavljen iste sedmice u kojoj se istraživalo da li je navodni nedostatak investicija od strane vlade bio osnova najteže željezničke nesreće u historiji brzih pruga u zemlji. Vijest o legalizaciji 500 hiljada stranaca monopolizirala je javnu debatu i još jednom pokazala da se Sánchez osjeća ugodno kada usvaja mjere u smjeru suprotnom od dominantnog trenda, naročito ako to znači distanciranje od SAD-a, uronjenih u kontroverznu politiku lova na ljude bez dokumenata.

Iako nije antiamerikanac (divio se Billu Clintonu zbog intervencije u ratu u bivšoj Jugoslaviji), svaki put kada mu se pruži prilika, Sánchez razjasni da Trump utjelovljuje njegovu moralnu suprotnost i pokušava se predstaviti svijetu kao neka vrsta Davida protiv Golijata: lider koji polaže pravo na integritet principa suočen s iliberalnim skretanjem Zapada.

Naracija koju je želio konkretizirati jednom slikom prošlog februara, na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti, uručivši Gavinu Newsomu, guverneru Kalifornije i jednom od glavnih Trumpovih političkih protivnika, kopiju Don Kihota od Manče, koji istražuje tenziju između ideala i stvarnosti. Na forumu je prizvao potrebu za izbjegavanjem nove nuklearne eskalacije i zatražio „moralno naoružavanje“ koje jača multilateralizam i demokratske principe. Poruka koja nalazi odjek na međunarodnoj sceni, gdje je čak i glumica Susan Sarandon, boraveći u Barceloni radi preuzimanja međunarodne nagrade Goya 2026, rekla da je Sánchez stao „na pravu stranu historije“.

Ova volja za isticanjem prevodi se u selektivno pozicioniranje u velikim tekućim konfliktima. Sánchez je ponovio svoju podršku Ukrajini, Danskoj zbog prijetnji njenom suverenitetu od strane Bijele kuće i osudio je izraelski i američki napad na Iran. Za njegove pristalice, to je dokaz moralne dosljednosti. Sektori koji se plaše ekstremne desnice i vide u Sánchezu jednu od rijetkih brana njenom napredovanju u Evropi tvrde da je španski lider postupio ispravno distancirajući se od grupne fotografije u Haagu i ne učestvujući na sastanku u Ovalnom kabinetu u Washingtonu gdje su drugi evropski lideri pokušali uvjeriti „indolentnog Trumpa“ da obnovi podršku Ukrajini ili smanji carine.

Ideološki sukob se projektuje i na neobične scenarije: od dovođenja u pitanje učešća Španije na takmičenju Eurosong zbog prisustva Izraela, do podrške propalestinskim mobilizacijama. I prenio se na mrežu X, gdje je Sánchez bio protagonista oštrog sukoba s Elonom Muskom nakon što je najavio da će Španija, slijedeći primjer zemalja poput Australije, zabraniti pristup društvenim mrežama mlađima od 16 godina. Milijarder ga je napao, i dodatno zaoštrio ton kada se saznalo da će vlada pristupiti masovnoj regularizaciji imigranata. Musk, koji je takođe uključen u polemike s Keirom Starmerom ili Emmanuelom Macronom, nazvao ga je izdajnikom Španije i prozvao ga „Dirty Sánchez“ (Prljavi Sánchez). On je uzvratio: „Mars can wait. Humanity can’t“ (Mars može čekati. Čovječanstvo ne može).

U Španiji, opozicija vidi stvari iz drugog ugla. „Sánchez stavlja vanjsku politiku u službu svoje opsesije ostankom u Monkloi pokrećući kontroverzna pitanja koja mu omogućavaju da se predstavi kao neka vrsta ikone protiv Trumpa i ostalih alternativnih desnica. Želi biti posljednji bastion liberalne demokratije i međunarodnog poretka u svijetu, i tome žrtvuje sve“, rezimira José Manuel García-Margallo, bivši ministar vanjskih poslova i saradnje Španije između 2011. i 2016. godine u ime Narodne stranke (PP).

Bivši šef španske diplomatije smatra kontradiktornim to što Sánchez, s jedne strane, odbija povećati izdvajanja za NATO, a s druge, traži od Evrope veću stratešku autonomiju u pitanjima odbrane. Štaviše, optužuje da predsjednik jednostrano mijenja smjernice diplomatije dogovorene između vlade i opozicije na neformalnim sastancima koji su se održavali u Madridu svaka dva ili tri mjeseca, a koji se više ne održavaju.

Smatran od strane pristalica i kritičara jednim od najodvažnijih španskih političara, Sánchez je došao na vlast 2018. godine nakon što je iznenađujuće pobijedio tadašnjeg predsjednika Mariana Rajoya glasanjem o nepovjerenju (čin bez presedana u Španiji), dobivši podršku lijevih snaga te nacionalističkih i separatističkih stranaka za „regeneraciju institucija“ nakon što je Nacionalni sud osudio PP zbog ekonomske koristi od korupcijske mreže. Ovoj naraciji su se posljednjih mjeseci pridodale pravosudne polemike koje uključuju krug njemu najbližih ljudi. Istraga o njegovoj supruzi, Begoñi Gómez, zbog navodne trgovine uticajem povezane s njenom profesionalnom aktivnošću i njenim dolaskom u Monclou, navela ga je da najavi u „pismu građanima“ kako će uzeti nekoliko dana da razmisli vrijedi li nastaviti voditi vladu. Engleski sedmičnik The Economist nazvao ga je „Drama King“.

U toku je postupak protiv brata, Davida Sáncheza, zbog njegovog zapošljavanja u provinciji Badajoz (kojom upravlja PSOE). U međuvremenu, njegov bivši ministar transporta, José Luis Ábalos, smijenjen 2021. godine, nalazi se u zatvoru zbog navodnog učešća u neregularno dodijeljenim ugovorima, u okviru sistema koji je pogođen nizom vijesti o djevojkama i prostitutkama unajmljenim po preporuci, od kojih je mnogima upravljao njegov čovjek od povjerenja, Koldo García, bivši izbacivač iz noćnog kluba. Da upotpuni sliku, dodaje se pad u nemilost onoga koji je do nedavno bio „broj dva“ PSOE-a, Santosa Cerdána, uhapšenog 2025. godine zbog afere s mitom.

Ono što iznenađuje jeste kontrast između onoga što se vidi u Španiji i onoga što se percipira u ostatku Evrope, s naslovnicama poput one u L’Espresso, koji ga je u decembru proglasio „Osobom godine“. Dopisnici koji prate španskog predsjednika po svijetu sada mu mogu postaviti pitanja gotovo samo kada ga prate na putovanju na međunarodni samit ili bilateralni susret, jer su prilike da mu se obrate u domovini sve rjeđe.

Iscrpljenost nakupljena u posljednje dvije godine i trvenja s pojedinim digitalnim medijima, odgovornim za prijavljivanje radnji njegove supruge i brata, poprimili su toliko ličnu konotaciju da su neki išli dotle da pripišu navodnom triku tehnikama konturisanja ono što je zapravo bila posljedica njegovog znatnog gubitka težine. Klima je toliko polarizovana da su politike dubokog uticaja definisane kao „dimna zavjesa“.

Dana 22. maja 2024. godine, Sánchez je predvodio, u koordinaciji s Norveškom i Irskom, priznanje palestinske države. Vijest je dovela do privremenog povlačenja izraelskog ambasadora kao diplomatskog odgovora vlade Benjamina Netanyahua, koji ih je optužio da daju „nagradu terorizmu“ Hamasa. Odluka donesena u evropskom kontekstu karakterisanom strahom mnogih zemalja da će se zamjeriti Izraelu usred vojne ofanzive u Gazi nakon napada 7. oktobra 2023. godine, u kojima je Hamas ubio i oteo više od hiljadu ljudi. Vojna kampanja u Pojasu uzrokovala je desetine hiljada civilnih žrtava i humanitarnu krizu ogromnih razmjera. Sánchez ne samo da je tražio prekid neprijateljstava, već se i usudio, u skladu s Ujedinjenim nacijama, govoriti o „genocidu“ pridružujući se, zajedno sa zemljama poput Brazila, tužbi koju je Južna Afrika podnijela Međunarodnom krivičnom sudu. To je dodatno zateglo ionako teške bilateralne odnose s Izraelom, koji ga je optužio da je „antisemita“ i „saučesnik u podsticanju na ubistvo jevrejskog naroda“.

U međunarodnom kontekstu koji je sve više reakcionaran, napadi na Sáncheza postali su lični od strane autsajdera kao što je Javier Milei. Pozvan u Madrid od strane Vox-a, španske ekstremno desne stranke, argentinski predsjednik nazvao je Sáncheza „kukavicom“ a njegovu suprugu „korumpiranom“, izazvavši jednu od najtežih diplomatskih kriza. Španija je tražila javno izvinjenje koje nikada nije stiglo. Obje zemlje su povukle ambasadore.

Vlada u Madridu je postupila kontroverznije prema Venecueli. Sánchez se odlučio za ono što je, prema mnogima, bila pretjerana tolerancija prema režimu Nicolása Madura, te je izbjegao formalno priznanje pobjednika izbora 2024. Edmunda Gonzáleza kao izabranog predsjednika. Stav koji je, u skladu sa stavom EU, ispao neshvatljiv čak i nekim istaknutim članovima njegove stranke. Socijalistički kabinet, koji je otvoreno kritikovao Washington zbog eksploatacije prirodnih resursa Venecuele nakon Madurovog hapšenja, sada pokušava da se repozicionira i uvjeri svoje evropske partnere da ukinu sankcije režimu.

U ovom novom globalnom scenariju, onaj Sánchez koji je provodio besane noći u Sarajevu dok su mu iznad glave grmjeli lovci NATO-a usmjereni prema Srbiji i Kosovu, izgleda nije zaboravio odjek te Evrope. Idealista ili strateg, ili oboje, on prkosi tradicionalnim formama diplomatije i napreduje (često sam) po tankoj liniji koja razdvaja epsko od pragmatičnog.