Hitan poziv na razgovor ambasadora Hrvatske u BiH Ivana Sabolića nije stvar političkog luksuza. To je minimum minimuma. Refleks države koja drži do sebe. A ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković taj refleks jednostavno nema.

Jer, dok se u Zagrebu crtaju nove mape Bosne i Hercegovine, ministar šuti. Dan kasnije - snima video. Ne iz institucije, ne ispred bh. zastave, nego iz restorana ili hotela. Kao da komentariše utakmicu, a ne politički skandal.

Kaže - ne može reagovati na svaku budalaštinu. Tačno, i ne može. Ali mora znati razliku između budalaštine i opasnosti. Jer svako crtanje karata Bosne i Hercegovine - nije budalaština. To je politička poruka, test, provokacija. Odmjeravanje dokle se može ići, piše novinska agencija Patria.

A odgovor koji kasni - već je odgovor. Još gore, ministar u istom obraćanju pravi salto. Prvo kaže da je skup nebitan, a onda ga nazove skandaloznim. Ako je nebitan - čemu onda nota? Ako je skandalozan - zašto tišina?

To nije diplomatija, to je improvizacija. A improvizacija je luksuz koji ozbiljne države sebi ne dopuštaju.

Zanimljivo, međutim, da ministar nema problem s brzinom kada treba odgovoriti domaćim kritičarima. Tada nema čekanja, nema razmišljanja. Nema "ne mogu na sve reagovati". Tada se pišu statusi, snimaju videi, broje riječi i minute.

Drugim riječima - reaguje kad je lično, a ne kad je državno. I tu se sve ogoli.

Posebno kada krene priča o "jačanju institucija". To već zvuči kao loša šala. Jer koje institucije? One koje su političkim dogovorima predate pod kontrolu Milorada Dodika i Dragana Čovića? Ili one koje ne mogu donijeti odluke zbog blokada?

Institucije se ne jačaju riječima, već odlukama. A odluka ovdje nije bilo - barem ne na vrijeme.

Ministar već četvrtu godinu vodi diplomatiju. I jedino gdje mu je vidljiv kontinuitet jeste na društvenim mrežama. Tamo je brz, prisutan, angažovan, tamo ne kasni.

Država se ne vodi preko društvenih mreža. Diplomatija nije sadržaj za pregled od dvije minute. Nije ni lični kanal komunikacije. Ona je sistem, reakcija, signal.

A kada tog signala nema - drugi počnu slati svoje. I zato problem nisu oni koji u Zagrebu crtaju mape, jer takvi će uvijek postojati. Problem je što iz Sarajeva ne dolazi odgovor koji ih čini nebitnim. A kad država počne kasniti u vlastitoj odbrani, drugi više i ne pitaju za dozvolu.

Dodajmo još i da je na skupu u Zagrebu bio i bivši vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, koji je odjednom promijenio ploču i čiji su istupi prošli bez ikakve reakcije ili ograde od Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nadbiskupa Tome Vukšića.

A izostanak jasnog distanciranja otvara pitanje - da li se takvi stavovi prešutno tolerišu ili se smatraju prihvatljivim? A u politički osjetljivom kontekstu BiH, i šutnja vrlo često zvuči kao stav.