Piše: Andrej NIKOLAIDIS

Željko Ivanović je trijumf materije nad duhom. Taj trijumf je potpun: pobjednik za sobom nije ostavio zarobljenike. Ukus je karakter. Karakter je sudbina. Drugačije rečeno: čovjek je stil.

Željko Ivanović piše stilom kojim bi, da imaju ruke i svoju novinu, pisali linoleum, aluminij, zlatna prašina na ugljenoj strukturi, lutke sa likom Sunđer Boba Kockalonea ili gumene bombone sa ukusom manga.

Neupućeni čitalac bi zlobu u Ivanovićevim tekstovima mogao razumjeti kao dokaz da u autoru postoje tragovi duhovnog života. Zloba, međutim, ne označava prisustvo, nego odsustvo duha.

Materija me je u svojoj kolumni prozvala da “talibanski branim pravnu državu”.

Molim?

Ja branim pravnu državu?

Ja, koji sam napisao: “Kome je do pravne države, dabogda živio u njoj”?

Ja, koji bih napisao tekst u odbranu pljačkaša banke – jer je to izazov za spisatelja, ali ni za spas života ne bih pisao hvale pravnoj državi – jer u diskursu “vjere u pravnu državu” stanuje sama suština svekolikog mediokritetstva današnjice?

Da linoleum, aluminij ili gumene bombone mogu konfabulirati, činili bi to kao Željko Ivanović.

Evo šta već duže od decenije pišem o pravnoj državi – u kolumnama, kao i u knjizi “Smjena straže”…

“Tri mlada čovjeka – Paul May, Jason Chan i William James biće izvedeni na sud u Londonu zbog toga što su iz kanti za smeće u koje je lanac supermarketa Iceland bacio višak i hranu kojoj je istekao rok trajanja, uzeli sir, pečurke, pamidore i keks. Vrijednost smeća koje su izvukli iz kanti procijenjena je na 33 funte.

Odlučnom akcijom britanske policije smeće je zaplijenjeno i vraćeno supermarketu. Drski kriminalci zadržani su u policiji 19 sati, nakon čega su pušteni da se brane sa slobode.

Advokati ove lopovske družine pokušali su ubijediti državnog tužioca da odustane od slučaja, ali je ovaj uzvratio da će se vidjeti na sudu, “jer postoji značajan javni interes da te tri individue budu procesuirane”. Pa jasno: dokle bi nas to odvelo ako bismo dopustili gladnima da se nekažnjeno goste našim smećem? Nećemo valjda raspravljati o tome čije je naše smeće? Svetost privatnog vlasništva stoji u temeljima pravne države, otud je napad na privatno vlasništvo, time i privatno smeće, napad na pravnu državu …

Iako su uhapšeni zbog “provale” (u kantu za smeće), mladićima koje u ime javnog interesa treba poslati u zatvor sudiće se prema optužnici zasnovanoj na opskurnom Zakonu o skitnji iz 1824.

Tim zakonom je precizno sankcionisana prošnja i ljenčarenje na javnim površinama – na primjer ispod mostova, u napuštenim, ruševnim zgradama, u mračnim kutovima ulica gdje bazdi na mokraću…

Podsjetimo se zašto je donesen famozni Vagrancy Act, taj dragulj anglosaksonskog pravnog poretka, dragulj koji će, nema sumnje, prije ili kasnije dobiti svoje, doduše blijede kopije, i u našim zemljama.

Po okončanju sukoba sa Napoleonom, britanske je gradove zapljusnuo cunami demobilisanih vojnika-beskućnika.

Ovi profesionalni vojnici, bez novog rata na vidiku, bez imovine i bez šanse za zaposlenjem, smucali su se britanskim gradovima i sablažnjavali pošten svijet za čije su stražnjice do juče krvarili. Znate kako to ide, tu smo svi isti: “naše hrabre vojnike” svi volimo i cijenimo kada su na ratištu, a naročito kada dospiju na groblje – kada se vrate i kada treba neki novac odvojiti za njih, onda su smetnja koju treba eliminisati, ruglo koje treba maći sa naših ulica: onda smrde, prosti su, pijani i skloni narušavanju javnog reda i mira.

Kao da silna raspuštena vojska nije bila dovoljna, engleske je gradove u to doba snašla još jedna muka: iz Irske i Škotske neprekidno su pristizali novi gladni ljudi u potrazi za poslom. Najveći dio njih završio bi, a gdje bi drugo, na ulici.

Jedina šansa da nađu posao za te ljude je bila da budu uhapšeni shodno nekom donijetom Zakonu o skitnji. Po tom zakonu, kazna za skitnju bila je mjesec dana prinudnog rada. Neko bi mogao reći: ali to je prinudni, dakle besplatni rad. Dobro, odgovaram: došli su u London tražeći posao, evo su dobili posao, i opet nešto ne valja, opet im je krivi dio? Takav je priprost svijet: nikad zadovoljan.

To dakako nije bio prvi britanski zakon o skitnji. Još od vremena Tudora, Engleska donosi brojne oštre mjere koje za cilj imaju da spriječe seljake koji su ostali bez zemlje da postanu skitnice i takozvani “teret društvu”. Shodno zakonu iz 1572, prosjaci stariji od 14 godina bili su kažnjavani bičevanjem i žigosanjem – otisak usijanog željeza na lijevom uhu. Mogli su se izvući jedino ako bi im neka dobra duša pristala dati šansu: uzeti ih u službu, da dvije godine crnče samo za hranu. Povratnici u zločin skitnje stariji od 18 godina bili bi pogubljeni: naravno, osim ako ih opet neko ne bi uzeo u službu, pod istim uslovima.

Treći prestup značio je pogubljenje.

Čemu takvi zakoni?

Odgovor daje Michael Perelman u knjizi “Izum kapitalizma”. U najkraćem: nakon što bi zemljoposjednici prisvojili do tada javnu zemlju i sa nje otjerali seljake, ovi nisu imali izbora nego: pod a) otići u gradove, zahvaćene industrijskom revolucijom, i tamo raditi za najmanje zamislive nadnice, ili pod b) pokušati opstati kao beskućnici koji žive od onoga što isprose i sakupe u svojim lutanjima. Zakonima je trebalo suzbiti opciju b), jer: što je više beskućnika spremnih da rade za mizeriju, što je dakle više slobodne jeftine radne snage, to rad postaje još jeftiniji, a profit kapitalista koji ubiraju višak rada veći. Zakoni o skitnji su zapravo pod prijetnjom smrtnom kaznom silili najsiromašnije da prihvate svaku nadnicu koju bi im kapitalisti ponudili.

“Postoji jedno poglavlje povijesti laissez-fairea o kojem klasična politička ekonomija ne govori”, piše Perelman. Baš to neispričano poglavlje objašnjava ono što se posljednjih decenija dešava nama.

Što nam to skriveno poglavlje saopštava? Kada se gradi slobodno tržište, ljudi osiromaše. To nam, naravno, niko nije rekao – “Hoćete slobodno tržište? Hoćete da izgradite društva nalik na Zapad? Nema problema. Za početak, to znači da ćete osiromašiti”.

Perelman podsjeća da još Marx prvobitnu akumulaciju kapitala naziva “primitivnom akumulacijom”. U pitanju je “osvajanje svijeta društvenog bogatstva. Povećavajući masu eksploatiranog ljudskog materijala, ona (prvobitna akumulacija) ujedno širi neposrednu i posrednu vladavinu kapitalista”.

U Jugoslaviji su svi učili marksizam, a religija je bila nepoželjna – kako onda, majka mu stara, da se ta zemlja raspala tako što su svi citirali svete knjige, a niko se nije mogao sjetiti osnovnih Marxovih uvida? Kako smo uopšte mogli misliti da će nova prvobitna akumulacija kapitala biti nešto drugo, a ne pljačka? Kako smo mogli misliti da prvobitna akumulacija neće značiti brutalni proces odvajanja ljudi od sredstava za vlastito izdržavanje? Šta smo mi uopšte mislili, ako smo išta mislili?

Kako podsjeća Perelman, ograđivanje zajedničkih dobara je bilo (i ostalo) osnovna tehnika prvobitne akumulacije. Nekada su bogati pripadnici plemstva ograđivali i prisvajali zemlju koju su prije toga dijelile i koristile cijele grupe ljudi. Šta se desilo sa našim firmama, tvornicama od kojih su kod nas živjele cijele grupe ljudi? Ogradili su ih i prisvojili neki novi privilegovani ljudi, pripadnici novog plemstva.

Sljedeći Perelmanov uvid je iznimno važan: u laissez-faire državi, ni država ni njeno pravo nisu tu da bi zaštitile one od kojih se uzima, nego upravo suprotno: da bi eksproprijacija bila legalna. Kao što se plemstvo o kojem piše Perelman, „koristilo državu kako bi stvorilo zakonsku strukturu za ukidanje“ prava koje su imali prijašnji korisnici zemlje, tako su naše novonastale države i njihovi zakoni iskorišteni da bi sredstva za rad i imovina koju su koristili naši građani bila na legalan način oduzeti od njih i dati novim vlasnicima.

A šta se to nas tiče, to što u Londonu hapse zbog skitnje, dosta je nama i naše muke – čujem kako negoduju nestrpljivi među vama. Ah, dragi moji, nismo li do sada već naučili: putovanje na zapad za nas nije tek putovanje kroz prostor – ono je, prije svega, putovanje kroz vrijeme. Kada gledamo u ono što se dešava na zapadu, gledamo u vlastitu budućnost. Ako zbog kopanja po kontejnerima tamo hapse danas, možete biti sigurni da će sutra hapsiti i kod nas.

Uostalom, nije li uspostava pravne države jedan od ključnih naših zadataka na putu ka Evropskoj uniji? Pa rekoh, da virnemo pod šavove pravne države, tamo gdje se spajaju veliki narativi i gdje se u sitnim nepravilnostima vidi ideološkim i pravnim tkanjem skrivena utroba poretka”.

A pisao sam i ovo:

“Proces uspostave kapitalističko-feudalnog poretka kod nas je već u odmakloj fazi. Ništa o tome ne svjedoči tako uvjerljivo kao činjenica da mi već dugo ono što je apsolutno nenormalno prihvatamo kao samorazumljivo.
Šta privatne firme rade na našim izvorima vode? Zašto oni flaširaju i prodaju vodu koja je zajednička, a mi “po sopstvenom nahođenju” možemo jedino odabrati koju ćemo od naših opljačkanih voda kupiti? Šta: vodu nije mogla puniti država, a dobit usmjeriti u socijalne projekte? Nije imala know how da puni vodu, pa su nužni bili domaći ili strani “investitori” i njihovo “ekspertsko znanje”?

Nikada oni neće reći: dosta je. Nikada oni neće stati. Proces okupacije i ekonomske eksploatacije javnog prostora će, jasno, završiti tako što javnoga prostora više neće biti. Plaćaćemo za sve ono što je nekada bilo javno dobro. Kao što danas plaćamo za vatru kojom se grijemo, vodu koju pijemo i zemlju kojom gazimo, sutra ćemo plaćati i za vazduh koji dišemo – neko će dobiti koncesije za vazduh, pročišćavati ga i prodavati. Do tada ćemo već biti duboko u dužničkom ropstvu. Onda ćemo napuniti 65 ili 70 i shvatiti da penzije nema, jer će penzioni fondovi do tada biti privatizovani. Ako vam je zbog toga lakše, moguće je da ćemo i dalje imati našu takozvanu slobodnu štampu, takozvana ljudska prava i takozvani demokratski poredak”.

Ili ovo:

„U borbi protiv korupcije nije dovoljno da učestvuje država. Ne: za konačan uspjeh potrebno je da se uključe građani, potrebna je lična inicijativa. Stoga sistem novinskim oglasima, bilbordima, tv, radio i internet reklamama građane poziva da uoče i prijave korupciju. Gradovi su prepuni javnih poziva na doušništvo…
Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji. NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost. Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema, koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. Neprekidno se traže nova hapšenja – evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još. Paradoks je u sljedećem: više hapšenja ne znači uspješniju borbu protiv korupcije. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“.

Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema.

A on, sistem koji je u navodnoj permanentnoj borbi protiv korupcije, počiva na bankama, koje su najkorumpiranija institucija u povijesti čovječanstva“.

Ili ovo:

“I nacistička Njemačka je bila pravna država. Ti su se baš držali zakona. Oni su čak i Holokaust pravno i ustavno uobličili. Da je neko podnio žalbu njemačkom Ustavnom sudu (možda i jeste?) tvrdeći da je istrebljenje Jevreja neustavno, žalba bi bila odbijena uz perfektno pravno obrazloženje.

Nacisti su smatrali kako se pravna preciznost ne može precijeniti: zato su, napokon, angažovali jednog od najvećih pravnika tog vremena, Carla Schmita.

Sa druge strane, mi smo živjeli u Jugoslaviji čiji je Maršal jednom prilikom rekao kako se ne moramo baš uvijek držati zakona, „kao pijan plota“. U kojoj biste državi radije živjeli: pravnoj državi nacističkoj Njemačkoj ili zaobilaženju zakona sklonoj Titovoj Jugoslaviji?

Pravna nacistička Njemačka počinila je neke od najvećih užasa i nepravdi u povijesti. Tačnije: najveći užas. Titova ne-pravna država bila je jedna od najpravednijih država u povijesti. Kako je to moguće?

Zato što su pravna i pravedna država dvije posve različite stvari, a prvo ne garantuje drugo: naprotiv. Pravo je u teoriji vrjednosno neutralna procedura, u praksi procedura koja radi za one koji zakone donose – a to su, da se ne lažemo, bogati. Još je Sveti Augustin u svojoj briljantnoj i razornoj kritici države primijetio da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, kaže) plijen dijelile na osnovu nekih pravila, dakle zakona. Kako tada, tako i danas”.

(cdm.me)