Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)

Da je Aleksandar Vučić Drama Queen, to smo znali. Ali zamešateljstvo njegova dolaska u Tivat prevazilazi standarde njegove neumorne kemp produkcije.

Znači: dolazi, pa ne dolazi, pa mu kažu da ne dolazi, jer mu je život ugrožen, pa on ipak dolazi, ali će im on tamo svima reći sve, pa dođe, pa ne kaže ništa, ali zbog toga što su njegovim batinaši vraćeni sa aerodroma u Tivtu zabrani ulazak u Srbiju građanima Crne Gore, između ostalih i funkcionerima URA-e, u čemu je nemoguće ne vidjeti ironijski filigranski rad istorije i ne uživati u tome – između ostalog jer se radi o partiji koja je tako mnogo učinila za BIA-u, SPC, Karađorđeviće. Kao  i ekologiju i biodiverzitet. To je dramaturgija Hureme, robinje koja stekne moć u turskoj sapunici „Sulejman Veličanstveni“.

Turske i latinoameričke, kao i Vučićeve sapunice, uveliko računaju na takozvanu „suspenziju nevjerice“. Da bismo u te serije povjerovali, moramo eliminisati sumnju. Kada u tome uspijemo, možemo uživati u bezbrojnim dramaturškim obratima koje, u takozvanom životu, pas s maslom ne bi pojeo.

Vučićevi igrokazi – kao onaj u Tivtu – ponekad su, pak, toliko bizarni da za vjerovanje u njih nije dovoljna suspenzija nevjerice – nužna je suspenzija čitava mozga. Vascijela Vučićeva vladavina je Magbet za zombije: Shakespeare for braindead.

U neko zlo doba devedesetih, zlatnih godina piratskih video-kaseta, naletio sam na epizodu brazilske serije – u odnosu na koju je „Kasandru“ odlikovala dramaturška strogost BBC-jevih produkcija – koja je govorila o dječaku od 11 godina koji je alkoholičar i ima cirozu jetre. Zlikovci sa slamnatim šeširima a bez zuba ga uhvate i ubiju tako što ga natjeraju da pije rakiju iz boce od dva litra. To je nivo uvjerljivosti Vučićevih priča.

No ponašanje predsjednika Srbije nije bez utemeljenja u klasičnom Holivudu.

Enter „Bulevar sumraka“. Osim što je naslov Wilderova filma, Bulevar sumraka je i ime slavne holivudske ulice, kao i sasvim prigodan naziv za svježe asfaltirani, no nedovršeni bulevar koji od Budve vodi to tivatskog aerodroma.

O čemu govori „Bulevar sumraka“? O zvijezdi nijemog filma čije je vrijeme prošlo. No njena posluga održava je u narcističkoj iluziji. Stoga se ona, iako posve nebitna, ponaša kao najveća zvijezda na svijetu. Završna scena Wilderova filma, u kojoj Gloria Swanson silazi niz stepenište, da bi je zbog ubistva uhapsila policija, no ona vjeruje da glumi u filmu koji će dati novi zamah njenoj karijeri, odraz je u ogledalu Vučićeve narcističke priče „ja sam najveća zvijezda na skupu evropskih lidera, sve će kamere i svi reflektori biti upereni u mene“.

Evo:

Bravo, bravo, bravo! Publika je na nogama, ovacije odjekuju do neba.

No od čovjeka koji je srebreničko stratište pretvorio u svoju pozornicu i na mjestu genocida inspirisanog njegovom ideologijom igrao ulogu žrtve, kao da se tu radi samo o njemu, nije se ni očekivalo manje.

Ima lijepa, prigodna pjesma o svemu rečenom:

Batice, nisi trebao vjerovati Holivudu.