Piše: Andrej NIKOLAIDIS

Imati djecu je loše za planetu, veli u svojoj kolumni Jill Filipovic. https://jill.substack.com/p/having-kids-is-bad-for-the-planet?s=r

Imati dijete je najgora stvar koju možete uraditi za planetu, saznajemo. Što se tiče emisije CO2, dijete je sedam puta gore od deset sljedećih najgorih stvari. Dijete je, znači, ekološki incident koji nikako da okonča.

I ne samo to. Imati djecu je, saznajemo, loše za djecu. Jer, ako dobijete dijete, ono će odrasti u apokaliptičnom, paklenom okruženju, punom vatre i poplava.

Bazična google pretraga otkriva nam da mnogi ljudi imaju dilemu koju artikuliše Filipovic. „Insider“, recimo, donosi članak pod naslovom: „Želim imati djecu, ali ona su loša za klimatske promjene. Kako da dobijem dijete, a da ne osjećam krivicu zbog toga“?

Zavisno od vašeg poimanja komedije i tragedije, odlučićete da li biste ove ljude zagrlili ili pred njima prasnuli u nezaustavljiv smijeh. Što se mene tiče, ovo drugo. Nemam empatije za glupost. Ako ćemo pravo, da ostanemo u domenu iznesenih ekoloških argumenata, ljudska glupost nije dobra za planetu. A ni za djecu.

Uprkos onome što je tvrdio Tolstoj, sve porodice i svi ljudi u njima jesu nesretne/i na isti način. Dozvolite da vam predstavim širu sliku: svi ljudi su nesretni na isti način, svejedno da li svoju nesreću organizuju u porodicu, sestrinstvo, četu ili masonsku ložu. Ne postoji unikatni jad: ako mislite da vas bol koji osjećate čini izuzetnim, drugačijim od svih koje je boljelo, dobronamjerno podsjećam da patnja nije isprika za glupost. Nesreća je, baš kao i život, baš kao i glupost, masovna pojava.

Planeta će preživjeti, bez brige. Ali civilizacija koja razmišlja o tome treba li imati djecu, jer su djeca loša za cvijeće i lišće, neće. Što takođe nije razlog za brigu. Naprotiv.

Mnogo je toga što postoji bez ikakvog razloga i potrebe. No nikada ništa nije propalo bez valjanog razloga.

Drugo je ovdje interesantno.

Ako su djeca loša za planetu, pretpostavljam da su za planetu loši i odrasli. Ako je manje djece dobro za planetu, onda je za planetu dobro i manje odraslih. Zašto bi se ekološki savjesni odrasli u svom trudu za dobro planete zaustavili na tome da iz života eliminišu djecu?

Ne bi li istinski eco-friendly čin bio da iz života, kao zagađivača, eliminišu i sebe? Zar nije logično da se „Insider“ pita i ovo: „Kako da nastavim da živim a da ne osjećam krivicu zbog toga“. Znam: zvuči kao samoubistvo, ali pitajmo se: ko sam ja da čitav život emitujem CO2 i mučim planetu?

Ovako je malo trulo, zar ne? I ja i moje dijete smo loši za planetu. Ali mene neka na planeti, a djeca neka se jebu.
Stvar je, dakle groteskna. Šta treba – da nakon što smo, kao loše za cvijeće i lišće, eliminisali djecu, i sami izvršimo samoubistvo, pa neka cvjeta hiljadu cvjetova?

Pritom, jasno je da samoubistvo treba izvršiti tako da se emituje što manje CO2: sepuka se čini kao dobra opcija. A sobu nakon toga očistiti samo organskim, apsolutno razgradivim sredstvima za pranje. Šta si napravio ako se ubiješ a zagadiš rijeku?

Šta ćete… Smrt je dobra za prirodu. Napokon: trava nigdje nije tako bujna i zelena kao na grobljima.

Kako to već bude: ono što se prodaje kao progresivno mišljenje zapravo je potpuni slom mišljenja.

Nego… Ideja da će skoro propast svijeta pa bi zbog toga trebalo prestati živjeti nipošto nije nova.

Eno vam je, recimo, u Novom zavjetu. U poslanicama Svetog Pavla. Koji ide i ruži zajednice onih koji su, pod uticajem Otkrivenja Jovanovog, ubijeđeni da će kraj svijeta nastupiti koliko sutra, odustali od života.

Međutim… Kao što sam pisao u „Homo Sucker: Poetika Apokalipse“, knjizi koju nećete naći u crnogorskim knjižarama, jer te knjižare ne prodaju moje knjige, što je cijena mog političkog djelovanja koju sa zadovoljstvom plaćam i na to dodajem i bakšiš,

„Istorija ljudskih pokušaja da se odredi tačan datum Apokalipse iznimno je komično štivo. Poput kakvog idealnog crossovera Thomasa Pynchona i Ambrose Biercea, ta je istorija sačinjena od priča o ljudima koji su u svijetu oko sebe viđali znake, a u znacima kraj svijeta. Zaplet je pinčonovski: pun mistike brojeva, zavjere i bizarnih otkrića. Ali je kraj svake od tih priča bio birsovski sarkastičan: jedini kraj koji će dočekati oni koji predviđaju kraj svijeta biće – kraj njihovog života”.

Internet je pun podataka o neostvarenim predviđanjima kraja svijeta.

Posebno su vesele, da ih tako nazovemo, Londonske priče o kraju. U kojima do punog izražaja dolazi znameniti britanski smisao za humor. U junu 1523, nekolicina londonskih astrologa izračunala je: kraj svijeta dolazi 1. februara naredne godine. Počeće poplavom u Londonu. Voda će potom pokriti čitavi svijet. Desetine hiljada ljudi napustili su domove, bježeći pred najavljenom vodom. Kada je dan proročanstva stigao, u Londonu nije pala ni kap kiše.

Prorok William Bell saopštio je da će se dana 5. aprila 1761. desiti zemljotres koji će uništiti svijet. Bell je prije toga predvidio zemljotres 8. februara. Nije se desio. Ništa zato, ne brinite, biće 8. marta, rekao je. Nije bio. Kada su i 5. aprila napustili kuće i pobjegli u brda, i kada zemljotresa ponovo nije bilo, bijesni građani su Bella bacili u Bethlem, londonsku ludnicu.

Ili, recimo, ovo… U svojoj Knjizi proročanstava Cristoforo Colombo saopštio je da je svijet stvoren godine 5343. prije Hrista i da će trajati 7000 godina. Kraj je, dakle, trebao doći 1658. Promašio je, ali šta očekivati od čovjeka koji je tražio Indiju a pronašao Ameriku?

Ekološka apokalipsa koju najavljuju Filipovic i njeni istomišljenici je, jasno, tek sekularizovana verzija apokalipse koju hrišćani uzalud iščekuju evo dvije hiljade i kusur godina. Zapravo bi trebalo reći: prividno sekularizovana verzija.

Jer je zeleni kapitalizam, kao i sam kapitalizam, religija.

Ovdje, jasno, variram tezu Waltera Benjamina: kapitalizam je oblik religijskog kulta.

Po Benjaminu, kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti. Permanentno trajanje kulta uokvireno je nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti. Kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje. I eto vam ga: ljudi kapitalizma osjećaju krivnju čak i zbog toga što žele imati djecu.

Dakako: poručuje se kako treba odustati od djece, no ne i jedino što je očigledno: da treba odustati od kapitalizma, jer zapravo je on, sa svojom beskrajnom proizvodnjom i potrošnjom, najveća opasnost za planetu.

Ne, ne. Bez djece možemo, ali da bjesomučno ne trošimo – e to ne možemo.

I to je velika etička dilema današnjice?

Zeleni kapitalizam je, kažem, kult.

A kult uvijek traži žrtvu.

I eto… Svijet je pun ljudi koji su zelenom božanstvu spremni prinijeti svoju nerođenu djecu.

(cdm.me)