Nedavni sastanak azerbajdžanskog predsjednika Alijeva i armenskog premijera Pašinjana u Washingtonu izazvao je mnoge reakcije. Bijela kuća ga je nazvala povijesnim, a mnogi su pisali o pozitivnoj ulozi američkog predsjednika. To je išlo do te mjere da su se Pašinjan i Alijev složili kako je predsjednik Trump zaslužio Nobelovu nagradu za mir. Međutim, u stvarnosti ništa nije tako ružičasto kako se predstavlja.

Sam sporazum o uspostavljanju mira i međudržavnih odnosa potpisan je 11. kolovoza. Sporazum uključuje 17 točaka. Između ostalog, dokument potvrđuje nepostojanje teritorijalnih zahtjeva i odbijanje postavljanja novih u budućnosti. Nadalje, Baku i Erevan obvezuju se da neće koristiti silu niti stvarati prijetnju jedni drugima te da neće dopustiti trećim stranama da to čine. Iznimka je raspoređivanje snaga trećih zemalja duž granica. U skladu sa sporazumom, zemlje planiraju uspostaviti gospodarsku, tranzitnu, prometnu i kulturnu suradnju, piše Index.

Armenija i Azerbajdžan vodili su pregovore oko mirovnog sporazuma još 2020. godine, uz tadašnje sudjelovanje Rusije i EU-a. U jednom trenutku čak se govorilo o dvije različite verzije dokumenta. Međutim, sada su zemlje same odredile tekst sporazuma, bez posrednika. Dakle, sastanak u Bijeloj kući nije bio ništa više od lijepe ceremonijalne geste.

Zbog čega onda zahvala Trumpu?

Ipak, zbog potrebe da održe dobre odnose s američkim predsjednikom u slučaju eventualne eskalacije, obje su strane "pretjerano" naglasile ulogu američkog predsjednika. To je posebno važno za Erevan koji je u slabijoj poziciji. Posredništvom predsjednika Trumpa, Erevan je siguran barem iduće tri godine, do novih izbora u SAD-u.

S druge strane, postoji potreba, ali i zapreke da se potpiše "pravi" mirovni sporazum. Azerbajdžan nije odustao od zahtjeva da se raspusti OESS-ova Minska skupina koja je dovedena u pitanje nakon sukoba 2020. godine. S obzirom na situaciju, to nije zahtjev koji bi trebao predstavljati problem jer su obje zemlje zainteresirane za raspuštanje ove skupine.

Međutim, drugi zahtjev Azerbajdžana mnogo je složeniji. On uključuje promjenu Ustava Armenije. Armenski Ustav poziva se na Deklaraciju o neovisnosti zemlje, navodeći da je napisana "na temelju zajedničke Rezolucije Vrhovnog vijeća Armenske SSR i Nacionalnog vijeća Nagorno Karabaha". Uglavnom, spominje se "ponovno ujedinjenje" Armenije i Nagorno Karabaha, što ozbiljno iritira Baku.

Promjena Ustava?

Iz Bakua (opravdano) strahuju da bi se neka buduća armenska vlada mogla pozvati na tu točku Ustava. S druge strane, ako će neka druga vlada htjeti krenuti u novi sukob s Azerbajdžanom, bilo kakva točka u Ustavu neće je spriječiti niti biti dodatna motivacija. Bilo kako bilo, premijer Pašinjan više je puta mijenjao pristup. S jedne strane, najavljivao je referendum za promjenu Ustava, a s druge govorio da promjene nisu potrebne. Ipak, jasno je da armenski premijer želi osigurati potpisivanje sporazuma, ali i mir u zemlji. Budući da trpi razne pritiske od strane oporbe, ali i od Bakua, vrlo često se služi raznim populističkim frazama kako ne bi izgubio nit.

U tom smislu, Pašinjan će pomoću odabranog diplomatskog kursa pokušati maksimalno približiti Armeniju potpisivanju sporazuma, ali i dobiti neka sigurnosna jamstva od SAD-a. Međutim, da bi se to dovršilo, potrebno je da premijer Pašinjan dobije iduće izbore, nakon čega bi mogao imati mir za povlačenje "nepopularnih" poteza.

Jedan od tih poteza je rješavanje Zangezurskog koridora – odnosno ceste koja spaja Azerbajdžan s enklavom Nahčivan kroz teritorij Armenije. Zangezurski koridor nije dio ranije spomenutog sporazuma, ali Baku je na sve moguće načine jasno dao do znanja da neće odustati od njega. Prema onome što se piše, upravo bi administracija predsjednika Trumpa mogla omogućiti rješenje koje bi odgovaralo i Bakuu i Erevanu. Detalji nisu do kraja jasni, ali bi vjerojatno cestom koja bi prolazila kroz armenski teritorij upravljala određena američka kompanija.

Kako Moskva i Teheran gledaju na to?

Jasno je da tim sporazumom najviše gubi Rusija, no pravi utjecaj Moskve u regiji izgubljen je još 2023. godine, vojnom akcijom Azerbajdžana kojom su zauzeli Nagorno Karabah. Ipak, ruske snage i dalje ostaju na granici između Armenije i Irana, što znači da će na neki način koegzistirati s Amerikancima. Ključno je pitanje hoće li Rusija moći koristiti "Trumpov put" za komunikaciju s Turskom i Iranom, što trenutno nije jasno. Moguće je da će se i to pitanje, kao i još neka, "potegnuti" na sastanku na Aljasci.

Budući da će "Trumpova cesta" biti izgrađena izravno uz iransku granicu, pitanje je kako će Teheran gledati na prisutnost Amerikanaca. Iran i dalje inzistira da se koristi koridor preko iranskog teritorija, odnosno prema izjavama nekih iranskih dužnosnika, Iran će pokušati spriječiti gradnju "Trumpove ceste". Zanimljivo je da trenutno iranska kompanija gradi cestu u regiji Sjunik (gdje se nalazi spomenuti koridor), koja bi trebala povezivati sjever i jug Armenije. Radi se dakle o cesti koja ide okomito na planiranu "Trumpovu cestu". Iz toga je jasno vidljivo da utjecaj Irana na cijelu priču nije zanemariv i da će se morati postići dogovor i s tom stranom.